Prvi put izdato: Tiskano 9, 10 i 11
svibnja 1918. u listu "Pravda" No 88, 89, 90. Potpis N. Lenjin
Transkripcija / HTML: Milan
Đurić / Stevan
Gostojić
Mala grupa "lijevih komunista" tiskanjem svog časopisa "Kommunist" (br. 1, 20 travnja 1918) i svojih teza daje odlučnu potvrdu onome što sam rekao u brošuri o narednim zadacima sovjetske vlasti. Očiglednija potvrda - u političkoj literaturi - čitave naivnosti ove obrane malogradjanske razularenosti, koja se pokatkad krije iza "lijevih" parola, ne bi se mogla ni poželjeti. Na rasudjivanjima "lijevih komunista" korisno je i potrebno zadržati se, jer su ona karakteristična za trenutak koji preživljujemo; ona neobično jasno pokazuje, s negativne strane, "srž" toga trenutka; ona su poučna jer su pred nama najbolji od onih ljudi koji nisu shvatili trenutak, a koji i po znanju i po odanosti stoje mnogo, mnogo više od običnih predstavnika iste pogreške, naime od lijevih esera.
Kao politička - ili pretendirajuća na političku ulogu veličina, grupa "lijevih komunista" dala nam je svoje "teze o sadašnjem trenutku". Davati povezano i cjelovito izlaganje osnova svojih pogleda i svoje taktike lijep je marksistički običaj. I taj lijepi marksistički običaj pomogao je da se razgoli pogreška naših "lijevih" jer već sam pokušaj da se argumentira - a ne deklamira - otkriva neodrživost argumentacije.
Prije svega udara u oči obilje migova, aluzija i izvrdavanja u povodu starog pitanja da li je sklapanje Brestskog mira bilo pravilno. "Lijevi" se nisu usudili otvoreno postaviti to pitanje, i oni se smiješno batrgaju gomilajući jedan argument na drugi, loveći razloge i tražeći svakojake "s jedne strane" i "s druge strane", razlivaju se mišlju po svojim predmetima i mnogom drugom, trudeći se da ne vide kako pobijaju sami sebe. Brojku: 12 glasova na Kongresu Partije - protiv mira, uz 28 glasova za mir, "lijevi" brižljivo navode, a to da su od mnogih stotina glasova na boljševičkoj frakciji Kongresa sovjeta skupili manje od jedne desetine - skromno prešućuju. Stvaraju "teoriju" da su mir provodili "umorni i deklasirani", a protiv mira "bili radnici i seljaci iz ekonomski vitalnijih i žitom bolje osiguranih južnih područja"... Kako da se tome ne nasmiješ? O glasanju za mir Sveukrajinskog kongresa sovjeta - ni glasa, o socijalnom i klasnom karakteru tipično sitnoburžoaskog i deklasiranog političkog konglomerata u Rusiji koji je bio protiv mira (partija lijevih esera) - ni slovca. Čisto dječiji manir da smiješnim objašnjenjima "s oblikom znanstvenosti" prikrivaju svoj slom, prikrivaju činjenice čije bi prosto nabrajanje pokazalo da su upravo deklasirani, partijski vrhovi inteligencije i "vrhuške" pobijali mir parolama revolucionarne sitnoburžoaske fraze, da su upravo mase radnika i eksploatiranih seljaka provele mir.
Kroz sve spomenute izjave i izvrdavanje "lijevih", u pitanju rata i mira, jednostrana i jasna istina ipak krči sebi put. "Sklapanje mira - prisiljeni su da priznaju autori teza - oslabilo je zasad težnju imperijalista za medjusobnom nagodbom" (to kod lijevih nije precizno izloženo, ali ovdje nije mijesto da se zadržavamo na nepreciznostima). "Sklapanje mira već je dovelo do zaoštravanja rvanja medju imperijalističkim državama".
Eto to je činjenica. To ima odlučujuće značenje. Eto zašto su protivnici sklapanja mira bili objektivno igračka u rukama imperijalista, bili u njihovoj klopci. Jer dok nije izbila medjunarodna socijalistička revolucija koja bi obuhvaćala nekoliko zemalja, koja bi bila toliko jaka da bi mogla pobijediti medjunarodni imperijalizam, dotle je direktno dužnost socijalista koji su pobijedili u jednoj (naročito zaostaloj) zemlji da ne prihvaćaju bitku sa divovima imperijalizma, da nastoje izbeći bitku, da čekaju dok rvanje imperijalista izmedju sebe ove još više ne oslabi, dok još više ne približi revoluciju u drugim zemljama. Tu jednostavnu istinu nisu shvatili u siječnju, veljači i ožujku naši "lijevi", oni se boje da je otvoreno priznaju i sada; ona krči sebi put kroz sve njihovo zbrkano: "S jedne strane, ne može se priznati, s druge strane, treba priznati".
"U toku proljeća i ljeta" - pišu "lijevi" u svojim tezama - "mora započeti slom imperijalističkog sistema, slom koji, pobijedi li njemački imperijalizam u sadašnjoj fazi rata, može biti samo odgodjen i tada će se pokazati u još oštrijim oblicima".
Formulacija je ovdje još netočnija, i pored sve igre znanstvenosti. Djeci je svojstveno da znanost "shvaćaju" tako kao da ona može odrediti koje godine, u proljeće, ljeto, jesen ili zimu "mora započeti slom".
To su smiješna upinjanja da se dozna ono što se doznati ne može. Nijedan ozbiljan političar nikada neće reći kad "mora započeti" ovaj ili onaj slom "sistema" (to prije što je slom sistema već započeo, a riječ je o trenutku eksplozije u pojedinim zemljama). Ali kroz dječju bespomoćnost formulacije krči sebi put neosporna istina: eksplozije revolucije u drugim, naprednijim zemljama bliže su nam sada, mjesec dana poslije "predaha" koji je nastupio s trenutkom sklapanja mira nego što su bile prije mjesec ili mjesec i po dana.
Dakle?
Dakle, imale su potpuno pravo pristalice mira, i povijest ih je već opravdala, koji su tumačili ljubiteljima efektnog da treba umjeti izračunati odnos snaga i ne pomagati imperijalistima olakšavajući im borbu protiv socijalizma kad je socijalizam još slab i kad su šanse bitke za socijalizam očigledno nepovoljne.
Ali o odnosu snaga, o uzimanju u račun odnosa snaga naši "lijevi" komunisti - koji vole sebe nazivati i "proleterskim" komunistima jer u njih ima veoma malo proleterskog i veoma mnogo sitnoburžoaskog - ne umiju misliti. U tom je srž marksizma i marksističke taktike, a oni prolaze mimo "srži" s "gordim" frazama kao što je ova:
"...Učvršćenje neaktivne 'psihologije mira' u masama objektivna je činjenica političkog trenutka..."
Pa to je upravo biser! Poslije trogodišnjeg najmučnijeg i najreakcionarnijeg rata narod je dobio, zahvaljujući sovjetskoj vlasti i njenoj pravilnoj taktici koja ne skraće u frazerstvo, mali, sasma mali, nestabilan i još ni izdaleka potpun predah, a "lijevi" inteligentići, s veleljepnošću u sebe zaljubljenog Narcisa, dubokomisleno izjavljuju: "Učršćenje (!!!) neaktivne (!!! ???) psihologije mira u masama (???)". Nisam li imao pravo kad sam na partijskom kongresu rekao da se list ili časopis "lijevih" ne bi trebao zvati "Kommunist" nego "Šljahtić"?
Zar se može komunist koji imalo shvaća uvjete života i psihologiju radnih, eksploatiranih masa srozavati do ovog gledišta tipičnog intelektualca, deklasiranog sitnog bourgeois s raspoloženjima plemića ili šljahtića koje "psihologija mira" proglašava "neaktivnim", a vitlanje mačem od ljepenke smatra aktivnošću? Jer što je to nego vitlanje kartonskim mačem kad naši "lijevi" zaobilaze opće poznatu i ratom u Ukrajini još jedanput dokazanu činjenicu da narodi izmučeni trogodišnjom klaonicom ne mogu ratovati bez predaha, da rat, ako nema snage da se organizira u nacionalnom razmjeru, uvijek radja psihologiju sitnoburžoaskog rasula, a ne proleterske željezne discipline. Iz časopisa "Kommunist" vidimo na svakom koraku da naši "lijevi" nemaju pojma o proleterskoj željeznoj disciplini i kako se za nju priprema, da su oni sasma prožeti psihologijom deklasiranog sitnoburžoaskog intelektualca.
Ali, možda su fraze lijevih o ratu prosto dječiji žar, pri tom okrenut prošlosti i zato bez trunke političkog značenja? Ovako neki brane naše "lijeve". No to nije točno. Ako se pretendira na političko rukovodjenje, onda treba razmisliti o političkim zadacima, a izostanak toga pretvara "lijeve" u najbeskarakternije propagatore kolebanja koje objektivno ima samo jedno značenje: svojim kolebanjima "lijevi" pomažu imperijalistima da provociraju Sovjetsku Republiku Rusiju na nepovoljnu bitku, čiji je ishod unapred poznat, pomažu imperijalistima da nas namame u klopku. Čujte:
"...Radnička revolucija u Rusiji ne može 'sačuvati sebe' silazeći s medjunarodnog revolucionarnog puta, neprekidno izbegavajući bitku i odstupajući pred navalom medjunarodnog kapitala, praveći ustupke 'domaćem kapitalu'.
S tog gledišta neophodni su: odlučna klasna medjunarodna politika, koja sjedinjuje revolucionarnu propagandu riječju i djelom, i učvšćuje organske veze s medjunarodnim socijalizmom (a ne sa medjunarodnom buržoazijom)..."
O ovdje sadržanim ispadima u području unutarnje politike bit će govora posebno. Ali pogledajte ovu neobuzdanost fraze - istovremeno s plašljivošću na djelu - u području vanjske politike. Kakva je taktika obavezna za svakog tko ne želi biti orudje imperijalističke provokacije i u ovom trenutku srljati u klopku? Na ovo pitanje svaki političar mora dati jasan direktan odgovor. Odgovor je naše partije poznat: u ovom trenutku povlačiti se, izbjegavati bitku. Naši "lijevi" se ne usudjuju reći suprotno i pucaju u zrak: "odlučna klasna medjunarodna politika"!!
To je prevara masa. Ako hoćete ratovati sad odmah, onda recite to otvoreno. Ako nećete odstupati sad odmah, onda recite otvoreno. U protivnom slučaju, vi ste, po svojoj objektivnoj ulozi, orudje imperijalističke provokacije. A vaša subjektivna "psihologija" jest psihologija pobješnjelog sitnog bourgeois koji se busa u prsa i hvali, ali vrlo dobro osjeća da je proleter u pravu kad odstupa i kad nastoji odstupiti organizirano; - proleter je u pravu kad računa da, dok još nema snage, treba odstupati (pred zapadnim i istočnim imperijalizmom) makar do Urala, jer je jedina šansa dobitka za period sazrijevanja revolucije na Zapadu, revolucije koja ne "mora" (usprkos brbljanju "lijevih") započeti "u proljeće ili ljeto", ali koja svaki mjesec postaje sve bliža i vjerovatnija.
"Svoje" politike "lijevi" nemaju; reći da je odstupanje sad odmah nepotrebno, oni ne smiju. Oni se vrte i vrdaju igrajući se riječima, podmeću pitanja izbjegavanja borbe u ovom trenutku. Oni puštaju mjehure od sapunice: "Medjunarodna revolucionarna propaganda djelom"!! Šta to znači?
To može značiti samo jedno od dvoga: ili je to nozdrjovština[B], ili je to napadački rat s ciljem zbacivanja medjunarodnog imperijalizma. Takva glupost se ne može reći otvoreno, i zato se "lijevi" komunisti, da ih ne bi ismijao svaki svjesni proleter, zaklanjaju iza gromoglasnih i potpuno praznih fraza: možda, vele, nepažljiv čitalac neće opaziti što upravo znači: "Medjunarodna revolucionarna propaganda djelom".
Razbacivati se zvučnim frazama svojstvo je deklasirane sitnoburžoaske inteligencije. Organizirani proleteri-komunisti će za taj "manir" kažnjavati, sasma sigurno, bar ismjehivanjem i istjerivanjem sa svake odgovorne dužnosti. Masama treba govoriti gorku istinu jednostavno, jasno, otvoreno: moguće je, i čak vjerovatno, da će ratna stranka u Njemačkoj još jedanput nadvladati (u smislu prijelaza odmah u ofenzivu na nas) i da će nas Njemačka zajedno s Japanom, po formalnom ili prešutnom sporazumu, dijeliti i gušiti. Naša taktika, ako ne želimo slušati bukače, jest: čekati, odugovlačiti, izbjegavati bitku, povlačiti se. Ako gurnemo u stranu bukače i ako se "priberemo", stvorivši stvarno gvozdenu, stvarno proletersku, stvarno komunističku disciplinu, imamo ozbiljne mogućnosti da dobijemo mnogo mjeseci. I tada, odstupajući čak (u najgorem slučaju) do Urala olakšavamo svome savezniku pomoć, mogućnost da "pokrije" (izražavajući se sportskim jezikom) rastojanje koje dijeli početak revolucionarne eksplozije od revolucije.
Takva i samo takva taktika stvarno učvršćuje vezu jednog odreda medjunarodnog socijalizma, koji se privremeno našao izoliran, s ostalim odredima, a kod vas se, dragi "lijevi komunisti", dobiva, istinu da rečem, samo "učvršćenje organske veze" jedne zvučne fraze s drugom zvučnom frazom. Slaba je to "organska veza"!
I ja ću vam objasniti, dragi moji, zbog čega se s vama dogodila ova nesreća: zbog toga što vi revolucionarne parole više učite napamet i pamtite, nego što o njima razmišljate. Zbog toga vi riječi "obrana socijalističke domovine" stavljate u navodnike koji, vjerojatno, treba da znače vaš pokušaj ironiziranja, ali koji u stvari pokazuje upravo zbrku u glavi. Vi ste navikli da obranaštvo smatrate gnusnom i odvratnom stvari, vi ste to upamtili i naučili napamet, vi ste to ponavljali toliko usrdno da su neki od vas dotjerali do apsurdne tvrdnje da je obrana domovine u imperijalističkoj epohi nedopustiva (stvarno je ona nedopustiva samo u imperijalističkom, reakcionarnom ratu koji vodi buržoazija). Ali vi niste razmišljali o tome zašto je i kada je "obranaštvo" gnusno.
Priznavati obranu domovine znači priznavati zakonitost i pravednost rata. S kog gledišta zakonitost i pravednost? Samo s gledišta socijalističkog proletarijata i njegove borbe za svoje oslobodjenje; drugo gledište mi ne priznajemo. Ako rat vodi klasa eksploatatora radi učvršćenja svoje vladavine, kao vladavine klase, to je zločinački rat, i obranaštvo je u takvu ranu gnusnost i izdaja socijalizma. Ako rat vodi proletarijat koji je kod sebe pobijedio buržoaziju, ako ga vodi zbog učvršćenja i razvitka socijalizma, onda je takav rat zakonit i "svet".
Mi smo obranaši poslije 25. listopada 1917. Ja sam to govorio više puta potpuno odredjeno, i vi se ne usudjujete to osporiti. Upravo zbog "učvršćenja veze" s medjunarodnim socijalizmom obavezno je braniti socijalističku domovinu. Vezu s medjunarodnim socijalizmom razrao bi onaj tko bi se počeo lakomisleno odnositi prema obrani zemlje u kojoj je proletarijat već pobijedio. Kad smo bili predstavnici potlačene klase, mi se nismo lakomisleno odnosili prema obrani domovine u imperijalističkom ratu, mi smo takvu obranu načelno negirali. Kad smo postali predstavnici vladajuće klase koja je počela organizirati socijalizam, mi zahtijevamo od svih ozbiljan odnos prema obrani zemlje. Ozbiljno se odnositi prema obrani zemlje znači temeljito se pripremati i strogo se brinuti o odnosu snaga. Ako je snaga notorno mala, onda je najvažnije sredstvo obrane povlačenje u unutrašnjost zemlje (onaj tko bi u tome vidio samo za ovaj slučaj dograbljenu formulu, može pročitati kod starog Clausewitza, jednog od velikih vojnih pisaca, o rezultatima lekcija koje je u tome dala povijest). A kod "lijevih komunista" nema ni nagovještaja da shvaćaju značenje pitanja odnosa snaga.
Kad smo načelno bili neprijatelji obranaštva, imali smo pravo ismjehivati one koji su htjeli "sačuvati" svoju domovinu tobože u interesu socijalizma. Kad smo stekli pravo da budemo proleterski obranaši, cijelo postavljeno pitanje se u korijenu mijenja. Našom dužnošću postaje najopreznije izračunavanje snaga, najpomnije vaganje da li će na vrijeme pristići naš saveznik (medjunarodni proletarijat). Interes je kapitala da razbije neprijatelja (revolucionarni proletarijat) dio po dio dok se još nisu ujedinili (praktično, tj. počevši revoluciju) radnici svih zemalja. Naš je interes da učinimo sve što je moguće, da iskoristimo i najmanju šansu da bismo odgodili odlučnu bitku do trenutka (ili "do poslije" trenutka) takva ujedinjenja revolucionarnih odreda jedne velike medjunarodne armije.
Prelazimo na zao udes naših "lijevih" komunista na području unutarnje politike. Teško je bez smiješka čitati ovakve fraze u tezama o sadašnjem trenutku.
"...Plansko iskorištavanje nepostradalih sredstava za proizvodnju zamislivo je samo pri najodlučnijem podruštvljavanju... ne kapitulacija pred buržoazijom i njenim sitnoburžoaskim pomagačima iz redova inteligencije, nego dokusirivanje buržoazije i definitivno slamanje sabotaže..."
Dragi "lijevi komunisti", kako je u njih mnogo odlučnosti... i kako malo razmišljanja! Što to znači: "najodlučnije podruštvljenje"?
Moguće je biti odlučan ili neodlučan u pitanju nacionalizacije i konfiskacije. Ali sva stvar i jest u tome što čak ni najveća "odlučnost" na svijetu nije dovoljna za prijelaz od nacionalizacije i kofiskacije k podruštvljenju. U tome i jest nesreća naših "lijevih" što oni tim naivnim, djetinjim povezivanjem riječi: "najodlučnije... podruštvljenje" pokazuju potpuno nerazumijevanje srži pitanja, srži "sadašnjeg" trenutka. U tome i jest zao udes "lijevih" što oni nisu opazili samu bit "sadašnjeg trenutka" prelazeći od konfiskacija (pri provodjenju kojih je glavana osobina političara - odlučnost) na podruštvljenje (za provodjenje kojega se od revolucionara traži druga osobina).
Srž jučerašnjeg trenutka bila je to da što odlučnije nacionaliziramo, konfisciramo, tučemo i dokrajčujemo buržoaziju, lomimo sabotažu. Danas samo slijepi ne vide da smo nacionalizirali, konfiscirali, natukli i nalomili više nego što smo stigli izbrojiti. A podruštvljenje se time baš i razlikuje od jednostavne konfiskacije što se konfiscirati može samom "odlučnošću" bez umijeća da se pravilno evidentira i pravilno raspodjeli, a podruštviti se bez takva umijeća ne može.
Naša je povijesna zasluga bila to što smo bili jučer (i bit ćemo sutra) odlučni u konfiskacijama, u dokrajčivanju buržoazije, u lomljenju sabotaže. Danas pisati o tome u "tezama o sadašnjem trenutku" znači okrenuti se prošlosti i ne shvatiti prijelaz k budućnosti.
..."Definitivno slamanje sabotaže"... Našli su zadatak! Saboteri su u nas potpuno dovoljno "slomljeni". Nedostaje nam nešto sasvim, sasvim drugo: sračunavanje toga kamo i kakve sabotere treba postaviti, organizacija svojih snaga radi nadzora, recimo, jednog boljševičkog rukovodioca ili kontrolora nad stotinom sabotera koji idu k nama na posao. Pri tome razbacivati se frazama "najodlučnije podruštvljenje", "dokusurivanje", "definitivno slamanje" znači pogadjati šakom u oko. Sitnoburžoaskom revolucioneru svojstveno je da ne opaža kako za socijalizam nije dovoljno dokusurivanje, slamanje itd. - to je dovoljno za sitnog vlasnika koji se razbjesnio na krupnog - ali proleterski revolucioner nikad ne bi učinio takvu grešku.
Ako riječi koje smo naveli izazivaju osmijeh, pravi homerski smijeh izazva otkriće "lijevih komunista" da tobože Sovjetskoj Republici pri "desnoboljševičkom skretanju" prijeti "evolucija u pravcu državnog kapitalizma". Zaista su nas, može se reći, prestrašili! I s kakvom usrdnošću ponavljaju "lijevi komunisti" i u tezama i u člancima to strašno otkriće...
A nisu pomislili na to da bi državni kapitalizam bio korak naprijed u odnosu na sadašnje stanje u našoj republici. Ako bi se, otprilike, za pola godine ustalio kod nas državni kapitalizam, to bi bio ogroman uspijeh i najsigurnija garancija da će se za godinu dana kod nas socijalizam definitivno učvrstiti i postati nepobjediv.
Ja zamišljam s kakvim će se plemenitim negodovanjem "lijevi komunisti" distancirati od ovih riječi i kakvu će "ubojitu kritiku" upraviti pred radnicima protiv "desnoboljševičkog skretanja". Kako? U sovjetskoj socijalističkoj republici prijelaz k državnom kapitalizmu bio bi korak naprijed?... Nije li to izdaja socijalizma?
Upravo tu leži korijen ekonomske pogreške "lijevih komunista". Upravo na toj točki treba se stoga opširnije zadržati.
Prvo, "lijevi komunisti" nisu shvatili kakav je to upravo prijelaz od kapitalizma k socijalizmu koji nam daje pravo i osnovu da se nazivamo Socijalističkom Republikom Sovjeta.
Drugo, oni pokazuju svoju sitnoburžoaznost upravo time što ne vide sitnoburžoasku stihiju kao glavnog neprijatelja socijalizma u nas.
Treće, izvlačeći strašilo "državnog kapitalizma", oni pokazuju nerazumijevanje sovjetske države što se tiče njene ekonomske razlike od buržoaske države.
Razmotrimo sve ove tri okolnosti.
Čini se da još nije bilo čovjeka koji bi, baveći se pitanjem ekonomike Rusije, negirao prijelazni karakter te ekonomike. Nijedan komunista nije, čini se, negirao ni to da izraz "Socijalistička Sovjetska Republika" znači odlučnost sovjetske vlasti da ostvari prijelaz k socijalizmu, a nipošto priznanje novog ekonomskog poretka socijalističkim.
A što znači riječ prijelaz? Ne označava li ona, primijenjena na ekonomiku, da u ovom uredjenju ima elemenata, djelića, komadića i kapitalizma i socijalizma? Svatko priznaje da označava. Ali svatko, priznavajući to, svatko ne razmišlja o tome kakvi su upravo elementi različitih društveno-političkih formacija koje postoje u Rusiji. A u tome je srž pitanja.
Pobrojmo te elemente:
1) patrijarhalno, tj. u znatnom stupnju naturalno, seljačko gospodarstvo;
2) sitna robna proizvodnja (ovamo ide većina onih seljaka koji prodaju žito);
3) privatni kapitalizam;
4) državni kapitalizam;
5) socijalizam.
Rusija je tako velika i tako šarolika da se svi ovi različiti tipovi društveno-ekonomske formacije u njoj prepliću. Originalnost situacije je upravo u tome.
Pitanje je: koji elementi prevladavaju? Jasno je da u sitnoseljačkoj zemlji prevladava, i ne može da ne prevladava, sitnoburžoaska stihija; većina, i to ogromna većina, poljodelaca su sitni robni proizvodjači. Ljusku državnog kapitalizma (žitni monopol, kontrolirani poduzetnici i trgovci, buržoaski zadrugari) razbijaju kod nas sad ovdje sad ondje špekulanti, a glavni predmet špekulacije je žito.
Glavna borba odvija se upravo u tom području. Izmedju koga se vodi ta borba, ako govorimo terminima ekonomskih kategorija kao što je "državni kapitalizam"? Da li izmedju četvrtog i petog stupnja u onom redu kojim sam ih sad nabrojio? Razumije se da ne. Ne bori se ovdje državni kapitalizam protiv socijalizma, nego se sitna buržoazija i privatni kapitalizam bore skupa, zajedno, i protiv državnog kapitalizma i protiv socijalizma. Sitna buržoazija se protivi svakoj državnoj intervenciji, evidenciji i kontroli, kako državnokapitalističkoj tako i državnosocijalističkoj. To je sasma nepobitna istina stvarnosti, u nerazumijevanju koje i leži korijen ekonomske pogreške "lijevih komunista". Špekulant, maroder trgovine, saboter monopola - to je naš glavni "unutrašnji" neprijatelj, neprijatelj ekonomskih mjera sovjetske vlasti. Dok se prije 125 godina francuskim sitnim bourgeois, najvatrenijim, najiskrenijim revolucionarima, mogla oprostiti težnja da pobijede špekulanta smrtnim kaznama izvršenim nad pojedincima, nad malim brojem "izabranih" i grmljavinom deklamacija, danas često frazerski odnos kod nekih lijevih esera prema problemima izaziva u svakom svjesnom revolucioneru samo odvratnost ili gnušanje. Mi vrlo dobro znamo da je ekonomska osnova špekulacije sitnovlasnički sloj, u Rusiji neobično širok, i privatni kapitalizam, koji u svakom sitnom bourgeois ima svog agenta. Mi znamo da milijuni pipaka ove sitnoburžoaske hidre obavijaju sad ovdje sad ondje pojedine medjuslojeve radnika, da se špekulacija, mjesto državnog monopola, uvlači u sve pore našeg društveno-ekonomskog života.
Tko to ne vidi, taj baš svojim sljepilom i pokazuje da je zarobljenik sitnoburžoaskih predrasuda. Upravo takvi su naši "lijevi komunisti", koji su na riječima (i po svom najiskrenijem vjerovanju, razumije se) nemilosrdni protivnici sitne buržoazije, a na djelu joj samo pomažu, samo njoj služe, samo njeno gledište izražavaju ratujući - u travnju 1918. godine!! - protiv... "državnog kapitalizma"! Pogodili su šakom u oko!
Sitni bourgeois ima neku svoticu novca, nekoliko tisuća, koje je skupio "dozvoljenim", i naročito nedozvoljenim, sredstvima za vrijeme rata. To je ekonomski tip karakterističan kao osnova špekulacije i privatnog kapitalizma. Novac je legitimacija za dobivanje društvenog bogatstva, i mnogomilijunski sloj sitnih vlasnika, čvrsto držeći tu legitimaciju, skriva je od "države", ne vjerujući ni u kakav socijalizam i komunizam, "sjedeći u zavjetrini" dok ne prodje proleterska bura. Ili ćemo podrediti svojoj kontroli i evidenciji tog sitnog bourgeois (mi to možemo učiniti ako organiziramo sirotinju tj. većinu stanovništva ili poluproletera, oko svjesne proleterske avangarde), ili će on srušiti našu, radničku, vlast neizbježno i neminovno, kao što su rušili revoluciju Napoleoni i Cavaignaci, koji i izrastaju upravo na tom sitnoburžoaskom tlu. Tako stoji pitanje. Samo lijevi eseri ne vide od frazerstva o "radnom" seljaštvu tu jednostavnu i jasnu istinu, ali tko uzima ozbiljno lijeve esere utonule u frazerstvo?
Sitni bourgeois koji čuva hiljadice - neprijatelj je državnog kapitalizma, i te hiljadice on želi svakako realizirati za sebe, protiv sirotinje, protiv svake općedržavne kontrole, a zbroj hiljadica daje mnogomilijardsku bazu špekulaciji, koja potkopava našu socijalističku izgradnju. Uzmimo da stanovit broj radnika daje u nekoliko dana sumu vrijednosti izraženu brojem 1000. Uzmimo, dalje, da 200 od te sume propada u nas zbog sitne špekulacije, svakojake kradje i sitnovlasničkog "zaobilaženja" sovjetskih dekreta i sovjetskih uredaba. Svaki će svjestan radnik reći: ako mogu dati 300 od tisuće da bi se stvorilo više reda i organizacije, rado ću dati trista mjesto dvjesta, jer pri sovjetskoj vlasti smanjiti kasnije taj "danak", recimo, na sto ili pedeset, bit će sasma lak zadatak, čim red i organizacija budu uvedeni, čim sitnovlasnička sabotaža svakog državnog monopola bude definitivno slomljena.
Ovaj jednostavni brojčani primjer - koji je namjerno pojednostavljen do krajnje granice radi popularnog izlaganja - objašnjava nam odnos sadašnjeg stanja, državnog kapitalizma i socijalizma. Radnici imaju u rukama vlast u državi, oni imaju najpotpuniju pravnu mogućnost da "uzmu" cijelu tisuću, tj. da ne daju ni kopejke bez socijalističke namjene. Ta pravna mogućnost, koja se oslanja na stvarni prijelaz vlasti na radnike, jest element socijalizma.
Ali mnogim putevima sitnovlasnička i privatnokapitalistička stihija podrivaju pravno stanje, provlače špekulaciju, osujećuju izvršavanje sovjetskih dekreta. Državni kapitalizam bio bi gigantski korak naprijed čak ako bismo (ja sam namjerno uzeo takav brojčani primjer da bih to reljefno pokazao) platili više nego što plaćamo sada, jer platiti "za nauk" vrijedi, jer je to korisno za radnike, jer pobjeda nad neradom, rasulom, nediscipliniranošću važnija je od svega, jer je nastavljanje sitnovlasničke anarhije najveća i najstrašnija opasnost koja će nas upropastiti (ako je ne pobijedimo) potpuno, dok nas plaćanje većeg danka državnom kapitalizmu ne samo što neće upropastiti nego će nas izvesti najsigurnijim putem k socijalizmu. Radnička klasa, koja je naučila kako treba postaviti krupnu, općedržavnu organizaciju proizvodnje na državnokapitalističkim načelima, imat će tada - oprostite na izrazu - sve adute u rukama, i učvršćenje socijalizma bit će osigurano.
Državni kapitalizam je ekonomski neuporedivo više od naše sadašnje ekonomike, to je prvo.
A drugo, u njemu nema ničeg strašnog za sovjetsku vlast, jer sovjetska država je država u kojoj je osigurana vlast radnika i sirotinje. "Lijevi komunisti" nisu shvatili ove nesumljive istine, koje, dabome, nikad neće shvatiti "lijevi eser", jer on ne umije povezati u glavi uopće nikakve misli o političkoj ekonomiji, ali koje će biti prisiljen priznati svaki marksist. S lijevim eserom ne vrijedi diskutirati, na njega je dovoljno uprijeti prstom kao na "zastrašujući" primjer praznoslova, ali s "lijevim komunistima" treba diskutirati, jer ovdje čine pogrešku marksisti, a analiza njihove pogreške pomoći će radničkoj klasi da nadje pravi put.
Da bismo još bolje razjasnili pitanje, navest ćemo prije svega najkonkretniji primjer državnog kapitalizma. Svima je poznato koji je to primjer: Njemačka. Tu imamo "posljednju riječ" suvremene krupnokapitalističke tehnike i planske organizacije podredjene junkersko-buržoaskom imperijalizmu. Odbacite podvučene riječi, stavite na mjesto države vojne, junkerske, buržoaske, imperijalističke takodjer državu, ali državu drugog socijalnog tipa, drugog klasnog sadržaja, državu sovjetsku, tj. proletersku, i dobit ćete svu onu sumu uvjeta koje daje socijalizam.
Socijalizam je nezamisliv bez krupnokapitalističke tehnike izgradjene po posljednjoj riječi najnovije znanosti, bez planske državne organizacije koja podredjuje desetke milijuna ljudi najstrožem pridržavanju jedinstvene norme u proizvodnji i raspodjeli proizvoda. O tome smo mi marksisti uvijek govorili, i s ljudima, koji čak to nisu shvatili (anarhisti i dobra polovina lijevih esera), ne vrijedi gubiti ni dvije sekunde za razgovor.
Socijalizam je ujedno nezamisliv bez vladavine proletarijata u državi: to je abeceda. I povijest (od koje nitko, osim možda menjševičkih tupana prvog reda, nije očekivao da će glatko, mirno, lako i jednostavno dati "cjelovit" socijalizam) krenula je tako originalno da je 1918. rodila dvije nejedinstvene polovine socijalizma, jednu kraj druge, kao dva buduća pileta pod jednom ljuskom medjunarodnog imperijalizma. Njemačka i Rusija utjelovile su u sebi godine 1918. najočiglednije materijalno ostvarenje ekonomskih, proizvodnih, socijalno-ekonomskih, s jedne strane, i političkih uvjeta socijalizma s druge strane.
Pobjedonosna proleterska revolucija u Njemačkoj odmah bi, golemom lakoćom, razbila svaku moguću ljusku imperijalizma (napravljenu, nažalost, od najboljeg čelika i zato takvu koju ne razbija napor svakog... pileta), ostvarila bi pobjedu svjetskog socijalizma sasma sigurno, bez poteškoća ili s neznatnim poteškoćama - razumije se, ako uzimamo svjetskopovijesno, a ne filistarsko-kružočko mjerilo "teškog".
Dok u Njemačkoj revolucija još oklijeva da se "porodi", naš je zadatak da učimo njemački državni kapitalizam, da ga svima silama preuzimamo, da ne žalimo diktatorskih metoda kako bismo ubrzali to preuzimanje još više nego što je Petar[C] ubrzavao preuzimanje zapadnjaštva od strane barbarske Rusije ne prezajući pred barbarskim sredstvima borbe protiv barbarstva. Ako medju anarhistima i lijevim eserima (nehotice sam se sjetio govora Karelina i Gea u CIK-u) ima ljudi koji su sposobni da narcisoidno rezoniraju da ne dolikuje nama revolucionerima "učiti" od njemačkog imperijalizma, onda treba reći jedno: propala bi beznadno (i potpuno zasluženo) revolucija koja bi takve ljude uzimala ozbiljno.
U Rusiji sad prevladava baš sitnoburžoaski kapitalizam, od kojega i k državnom krupnom kapitalizmu i k socijalizmu vodi jedan isti put, vodi put kroz jednu i istu medjupostaju koja se zove "općenarodna evidencija i kontrola proizvodnje i raspodjele proizvoda". Tko to ne razumije, taj čini neoprostivu ekonomsku pogrešku ili zato što ne zna činjenice stvarnosti, što ne vidi ono što jest, što ne umije gledati istini u oči, ili zato što se ograničava na apstraktno suprotstavljanje "kapitalizma" "socijalizmu" i što ne ulazi dublje u konkretne oblike i stupnjeve toga prijelaza sada u nas. U zaporkama budi rečeno, to je ona ista teoretska pogreška koja je dezorijentirala najbolje ljude iz tabora novina "Novaja žizn" i "Vpered": najgori i prosječni medju njima pletu se iz tupoglavosti i beskarakternosti na repu buržoazije, zaplašeni od nje; najbolji nisu razumjeli da učitelji socijalizma nisu tek tako govorili o cijelom periodu prijelaza od kapitalizma k socijalizmu i da nisu bez razloga isticali "duge porodjajne muke" novog društva, pri čemu je to novo društvo i opet apstrakcija koja se ne može oživotvoriti drugačije nego putem niza raznolikih, nesavršenih konkretnih pokušaja da se stvori ova ili ona socijalistička država.
Upravo zato što se od sadašnjeg ekonomskog položaja Rusije ne može ići naprijed a da se prodje kroz ono što je zajedničko i državnom kapitalizmu i socijalizmu (općenarodna evidencija i kontrola), strašiti druge i same sebe "evolucijom u pravcu državnog kapitalizma" ( "Kommunist" br.1, str.8, stupac 1) jest totalna teoretska besmislica. To znači baš mišlju se udaljiti "u stranu" od stvarnog puta "evolucije", ne razumijevati taj put; u praksi to je isto što i vući natrag k sitnovlasničkom kapitalizmu.
Da bi se čitalac uvjerio da "visoku" ocjenu državnog kapitalizma ne dajem tek sada, nego da sam ja davao i prije nego što su boljševici uzeli vlast, dopustit ću sebi da navedem ovaj citat iz moje brošure: "Katastrofa koja preti i kako da se borimo protiv nje", pisane u rujnu 1917.
"... A sad pokušajte da na mjesto junkersko-kapitalističke, na mjesto spahijsko-kapitalističke države stavite revolucionarno-demokratsku državu, tj. državu koja revolucionarno ruši sve privilegije, koja se ne boji da revolucionarnim putem ostvaruje najpuniji demokratizam? Vi ćete vidjeti da državnomonopolistički kapitalizam u stvarno revolucionarno-demokratskoj državi neminovno, neizbježno znači korak i korake k socijalizmu!
... Jer socijalizam i nije ništa drugo nego najbliži korak naprijed od državnokapitalističkog monopola.
... Državnomonopolistički kapitalizam najpunija je materijalna priprema socijalizmu, njegovo predvorje, onaj stupanj na povijesnoj skali izmedju kojeg (stupnja) i stupnja koji se zove socijalizam nema nikakvih medjustupnjeva" (str. 27. i 28)."
Imajte na umu da je to pisano za vrijeme Karenskog, da ovdje riječ nije o diktaturi proletarijata, niti o socijalističkoj državi, nego o "revolucionarnodemokratskoj". Zar nije jasno da ukoliko više smo se popeli iznad te političke stepenice ukoliko potpunije smo utjelovili u sovjetima socijalističku državu i diktaturu proletarijata, utoliko manje nam je dopušteno da se bojimo "državnog kapitalizma"? Zar nije jasno da se u materijalnom, ekonomskom, proizvodnom smislu mi još ne nalazimo u "predvorju" socijalizma? I da drugačije nego kroz to predvorje, do kojeg još nismo došli, na vrata socijalizma nećeš ući?...
Bilo s koje strane prilazio pitanju, zaključak je jedan isti: rasudjivanje "lijevih komunista" o "državnom kapitalizmu" koji nam tobože prijeti jest totalna ekonomska pogreška i jasan dokaz da su oni potpuno u ropstvu upravo sitnoburžoaske ideologije.
Izvanredno je poučan i ovaj primjer.
Kad smo diskutirali u CIK-u s drugom Buharinom, on je izmedju ostalog napomenuo: u pitanju visokih plaća specijalista "mi" smo (očigledno: mi "lijevi komunisti") "desniji od Lenjina", jer nikakvoga odstupanja od načela tu ne vidimo, ne zaboravljajući Marxove riječi da bi u stanovitim okolnostima za radničku klasu bilo najsvrsishodnije da "cijelu tu bandu isplati"[D] (naime bandu kapitalista, tj. da otkupi od buržoazije zemlju, tvornice, zavode i ostala sredstva za proizvodnju).
Ova izvanredno zanimljiva napomena pokazuje, prvo, da Buharin za dvije glave nadvisuje lijeve esere i anarhiste, da on nije beznadno utonuo u fraze nego da se, naprotiv, nastoji udubiti u konkretne poteškoće prijelaza - bolnog i teškog prijelaza - od kapitalizma k socijalizmu.
Drugo, ova napomena još očiglednije pokazuje Buharinovu pogrešku.
Stvarno, udubite se u Marxovu misao.
Radilo se o Engleskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća[E], o kulminacionom periodu predmonopolističkog kapitalizma, o zemlji u kojoj je tada bilo najmanje militarizma i birokracije, o zemlji u kojoj je tada bilo najviše mogućnosti "mirne" pobjede socijalizma u smislu da radnici dadu buržoaziji "otkup". I Marx je govorio: u stanovitim prilikama radnici se nikako neće odreći da od buržoazije sve pokupuju. Marx nije vezivao sebi - ni budućim vodjama socijalističke revolucije - ruke što se tiče oblika, metoda, načina preokreta, izvrsno shvaćajući kakvo će mnoštvo novih problema tada iskrsnuti, kako će se izmijeniti čitava situacija u toku preokreta, kako će se ona često i jako mijenjati u toku preokreta.
No, a zar u Sovjetskoj Rusiji, nakon što je proletarijat uzeo vlast, nakon što je vojni i saboterski otpor eksploatatora ugušen, nije očigledno da su se neki uvjeti formirali po tipu onih koji bi se bili mogli formirati prije pola stoljeća u Engleskoj da je ona počela mirno prelaziti k socijalizmu? Podredjivanje kapitalista radnicima u Engleskoj moglo je tada biti osigurano ovim okolnostima: 1) najpotpunijim prevladavanjem radnika, proletera, u stanovništvu zbog nepostojanja seljaštva (u Engleskoj je u sedamdesetim godinama bilo znakova koji su dopuštali nadu u izvanredno brze uspjehe socijalizma medju poljoprivrednim radnicima); 2) izvrsnom organiziranošću proletarijata u sindikatima (Engleska je tada bila prva zemlja u svijetu u spomenutom pogledu); 3) relativno visokom kulturom proletarijata, koga je iškolovao stoljetni razvitak političke slobode; 4) dugom navikom izvrsno organiziranih kapitalista Engleske - tada su oni bili najbolje organizirani kapitalisti svim zemalja na svijetu (sada je to prvenstvo prešlo na Njemačku) - da se politička i ekonomska pitanja rješavaju kompromisom. Eto zbog čega se tada mogla pojaviti misao o mogućnosti mirnog podredjivanja kapitalista Engleske njenim radnicima.
Kod nas je to pitanje podredjivanja u ovom trenutku osigurano nekim osnovnim pretpostavkama (pobjedom u listopadu i ugušenjem vojnog i saboterskog otpora kapitalista od listopada do veljače). U nas je, mjesto najpotpunijeg prevladavanja radnika, proletera, u stanovništvu i njihove visoke organiziranosti, faktor pobjede bila podrška koju je proleterima pružilo najsiromašnije i naglo upropašteno seljaštvo. U nas, najzad, nema ni visoke kulture ni navike na kompromise. Ako razmislimo o ovim konkretnim uvjetima, postat će jasno da mi sada možemo i moramo postići spajanje metode nemilosrdnog obračuna[F] s nekulturnim kapitalistima, koji ne pristaju ni na kakav "državni kapitalizam", koji ni na kakav kompromis ne pomišljaju, koji nastavljaju osujećivati špekulacijama, korumpiranjem sirotinje itd. sovjetske mjere, metodima kompromisa ili otkupa u odnosu na kulturne kapitaliste koji pristaju na "državni kapitalizam", koji su sposobni da ga provode u život, koji su korisni za proletarijat kao pametni i iskusni organizatori najkrupnijih preduzeća što stvarno snabdijevaju proizvodima desetke miljuna ljudi.
Buharin je izvrsno obrazovan marksist-ekonomist. Zato se on sjetio da je Marx bio duboko u pravu kad je učio radnike važnosti očuvanja organizacije najkrupnije proizvodnje upravo u interesu olakšanja prijelaza k socijalizmu i potpunoj dopustivosti misli o tome da se dobro plati kapitalistima, da se pokupuje sve od njih ako se (kao izuzetak: Engleska je tada bila izuzetak) prilike razviju tako da će natjerati kapitaliste da se mirno podrede i kulturno, organizirano predju k socijalizmu uz uvjet otkupa.
Ali Buharin je pogriješio jer se nije udubio u konkretnu svojevrsnost sadašnjeg trenutka u Rusiji - trenutka baš izuzetnog, kada smo mi, proletarijat Rusije, ispred svake Engleske i svake Njemačke po svom političkom uredjenju, po snazi političke vlasti radnika, i u isto vrijeme iza najzaostalije od evropskih država po organizaciji jednog dobro uredjenog državnog kapitalizma, po visini kulture, po stupnju pripremljenosti za materijalnoproizvodno "uvodjenje" socijalizma. Nije li jasno da iz ovog svojevrsnog položaja proizilazi za sadašnji trenutak upravo nužnost svojevrsnog "otkupa" koji radnici moraju predložiti najkulturnijim, najtalentiranijim, organizatorski najsposobnijim kapitalistima, spremnim da podju u službu sovjetskoj vlasti i da savjesno pomažu sredjivanju krupne i najkrupnije "državne" proizvodnje? Nije li jasno da se mi u takvoj svojevrsnoj situaciji moramo truditi da izbjegnemo pogreške dvojake vrste, od kojih je svaka na svoj način sitnoburžoaska? S jedne strane, bila bi nepopravljiva pogreška proglasiti: čim je priznat nesklad izmedju naših ekonomskih "snaga" i političke snage, nije "dakle" trebalo uzimati vlast[G]. Tako rasudjuju "ljudi u futrolama" koji zaboravljaju da "sklada" neće nikad biti, da njega ne može biti ni u razvitku prirode ni u razvitku društva, da će se samo putem niza pokušaja - od kojih će svaki, uzet za sebe, biti jednostran, patiti od nekog nesklada - stvoriti cjelovit socijalizam iz revolucionarne suradnje proletera svih zemalja.
S druge strane, bila bi očita pogreška kad bi se ostavila sloboda bukačima i frazerima koji dopuštaju da ih zanese "blještava" revolucionarnost, ali za discipliniran, smišljen, odvagnut revolucionaran rad koji se brine i o najtežim prijelazima - nisu sposobni.
Na sreću, povijest razvitka revolucionarnih partija i borbe boljševizma protiv njih ostavila nam je nasljedje oštro zacrtanih tipova, od kojih lijevi eseri i anarhisti dosta očigledno predstavljaju tip traljavih revolucionera. Oni se sad deru od histerije, zagrcavajući se, deru iz sveg glasa - protiv "sporazumaštva" "desnih boljševika". No oni ne umiju razmisliti u čemu je bilo i zbog čega su povijest i revolucija s pravom osudili "sporazumaštvo".
Sporazumaštvo iz vremena Karanskog predavalo je vlast imperijalističkoj buržoaziji, a pitanje vlasti je osnovno pitanje svake revolucije. Sporazumaštvo jednog dijela boljševika u listopadu-studenom 1917. ili se bojalo da proletarijat uzme vlast, ili je htjelo dijeliti vlast na jednake dijelove ne samo s "nesigurnim saputnicima" tipa lijevih esera nego i s neprijateljima, černovcima i menjševicima, koji bi nam neizbežno smetali u osnovnom: pri rastjerivanju Ustavotvorne skupštine, pri nemilosrdnom uništavanju Bogajevskih, pri potpunom provodjenju mjera sovjetskih institucija, pri svakoj konfiskaciji.
Sad je vlast uzeta, održana, učršćena u rukama jedne partije, partije proletarijata, čak bez "nesigurnih saputnika". Govoriti sad o sporazumaštvu, kad nema, niti čak može biti govora o dijeljenju vlasti i o odricanju diktature proletarijata protiv buržoazije, znači naprosto ponavljati kao papiga napamet naučene ali neshvaćene reči. Nazivati "sporazumaštvom" to što se mi, došavši u položaj kad možemo i moramo upravljati zemljom, trudimo da privučemo sebi, ne žaleći novaca, najkulturnije elemente školovane od kapitalizma, da ih uzmemo u službu protiv sitnoburžoaskog raspada, znači uopće ne umjeti misliti o ekonomskim zadacima izgradnje socijalizma.
I zato - ma koliko dobru svjedodžbu daje drugu Buharinu činjenica da se on u CIK-u odmah "postidio" "usluge" koju su mu učinili Karelin i Ge - ipak u odnosu prema struji "lijevih komunista" pokazivanje na njihove političke suborce ostaje ozbiljno upozorenje.
Evo vam "Znamja truda", organ lijevih esera, koji u broju od 25. travnja 1918. ponosno izjavljuje: "Dosadašnji stav naše partije solidarizira se s drugom strujom u boljševizmu (Buharinom, Pokrovskim, i dr.)". Evo vam menjševički "Vpered" od istog datuma, koji sadrži - izmedju ostalog - ovu "tezu" dovoljno poznatog menjševika Isuva.
"Od samog početka proleterskom karakteru istinski tudja politika sovjetske vlasti u posljednje vrijeme sve otvorenije stupa na put sporazuma s buržoazijom i uzima očito antiradnički karakter. Pod zastavom nacionalizacije industrije vodi se politika unapredjivanja industrijskih trustova, pod zastavom obnavljanja proizvodnih snaga zemlje čine se pokušaji uništenja osmosatnog radnog dana, uvodjenje akordne plaće i Taylorova[H] sistema, crnih lista i vučjih pasoša[I]. Ta politika prijeti proletarijatu da ga liši njegovih osnovnih tekovina na ekonomskom području i da ga učini žrtvom bezgranične eksploatacije od strane buržoazije."
Divno, zar ne?
Prijatelji Karenskog, koji su zajedno sa njim vodili imperijalistički rat u ime tajnih ugovora što su ruskim kapitalistima obećali aneksije, kolege Ceretelija, koji je 11. lipnja pošao razoružati proletarijat[J], Liberdani koji su vlast buržoazije prikrivali zvučnim frazama, oni, oni optužuju sovjetsku vlast za "sporazum s buržoazijom", za "unapredjivanje trustova" (tj. za uvodjenje "državnog kapitalizma"!), za uvodjenje Taylorova sistema.
Da, Isuvu boljševici treba da dadu medalju, a njegovu tezu da izvjese u svakom radničkom klubu i savezu kao primjer provokatorskih govora buržoazije. Radnici sad dobro poznaju, po iskustvu poznaju svuda Liberdane, Ceretelije, Isuve, i pomnjivo razmišljanje o tome zašto takvi lakaji buržoazije provociraju radnike na otpor Taylorovom sistemu i "uvodjenju trustova", bit će nadasve korisno za radnike.
Svjesni radnici pažljivo će usporediti "tezu" prijatelja gospode Liberdana, Ceretelija i Isuva s ovom tezom "lijevih komunista":
"Uvodjenje radne discipline, u vezi s uspostavljanjem rukovodilaštva kapitalista u proizvodnji, ne može bitno povećati proizvodnost rada, ali može smanjiti klasnu inicijativnost, aktivnost i organiziranost proletarijata. Ono prijeti podjarmljivanjem radničke klase, izazvat će nezadovoljstvo kako zaostalih slojeva tako i avangarde proletarijata. Radi provodjenja tog sistema u život, pri mržnji na 'sabotere kapitaliste', koja vlada u proleterskoj sredini, Komunistička partija morala bi se osloniti na sitnu buržoaziju protiv radnika i time upropastiti sebe kao partiju proletarijata" ("Kommunist" br. 1, str. 8, stupac 2).
Evo najočiglednijeg dokaza za to kako su "lijevi" pali u klopku, nasjeli provokaciji Isuva i drugih Juda kapitalizma. Evo dobre pouke radnicima koji znaju da je upravo avangarda proletarijata za uvodjenje radne discipline, da se upravo sitna buržoazija upinje iz petnih žila da uništi tu disciplinu. Takvi govori kao što je citirana teza "lijevih" najveća su sramota i potpuno odricanje od komunizma na djelu, potpun prijelaz na stranu upravo sitne buržoazije.
"U vezi s uspostavljanjem rukovodilaštva kapitalista" - evo kakvim govorima se misle "braniti" "lijevi komunisti". Sasvim loša obrana, jer "rukovodilaštvo" daje kapitalistima sovjetska vlast, prvo, pri postojanju radničkih komesara ili radničkih komiteta koji prate svaki korak rukovodioca, koji uče na njegovu rukovodilačkom iskustvu, koji imaju mogućnost ne samo žaliti se protiv naredjenja rukovodioca nego ga i smijeniti preko organa sovjetske vlasti. Drugo, "rukovodilaštvo" daje se kapitalistima za izvršne funkcije, za vrijeme rada čije je uvjete odredila, upravo sovjetska vlast i koje ona ukida i revidira. Treće, "rukovodilaštvo" daje sovjetska vlast kapitalistima ne kao kapitalistima, nego kao stručnjacima-tehničarima ili organizatorima za veću plaću za rad. A radnici vrlo dobro znaju da organizatori stvarno krupnih i najkrupnijih poduzeća, trustova ili drugih ustanova u devedeset devet posto pripadaju kapitalističkoj klasi, kao i prvoklasni tehničari, ali upravo njih mi, proleterska partija, moramo uzimati za "rukovodioce" procesa rada i organizacije proizvodnje, jer drugih ljudi koji bi znali taj posao iz prakse, iz iskustva, nema. Jer radnici, koji su prerasli dječje doba kad ih je mogla zbunjivati "lijeva" fraza ili sitnoburžoaska raskalašnost, idu k socijalizmu upravo putem kapitalističkog rukovodstva trustovima, putem najkrupnije strojne proizvodnje, putem poduzeća s prometom od nekoliko milijuna godišnje - samo putem takve proizvodnje i takva poduzeća. Radnici nisu sitni bourgeois. Oni se ne boje najkrupnijeg "državnog kapitalizma", oni ga cijene kao svoje, proletersko orudje koje će njihova, sovjetska vlast upotrijebiti efikasno protiv sitnovlasničkog raspada i rasula.
To ne razumiju samo deklasirani i zato sasma sitnoburžoaski intelektualci, kao tipičan primjerak kojih istupa u grupi "lijevih komunista" i u njihovu časopisu Osinski piše:
"... Sva inicijativa u organiziranju i rukovodjenju poduzećem pripadat će 'organizatorima trustova'; ta mi ne želimo da njih učimo, da ih činimo običnim radnicima, nego da učimo od njih" ("Kommunist" br. 1, str. 14, stupac 2).
Pokušaji ironije u toj rečenici upereni su protiv mojih riječi "učiti socijalizam od organizatora trustova".
Osinskome je to smiješno. On hoće da organizatore trustova učini "običnim radnicima". Kad bi to pisao čovjek takve dobi za koju je pjesnik rekao: "Samo petnaest godina, ne više?...[K] " - tada se ne bi bilo čemu čuditi. Ali čuti takve riječi od marksiste koji je učio da socijalizam nije moguć bez iskorištavanja tekovina tehnike i kulture kakve je postigao najkrupniji kapitalizam - donekle je čudno. Od marksizma tu nije ostalo ništa.
Ne. Komunistima su dostojni nazivati se samo oni koji shvaćaju da stvoriti ili uvesti socijalizam ne učeći od organizatora trustova nije moguće. Jer socijalizam nije izmišljotina, nego usvajanje od strane proleterske avangarde koja je osvojila vlast, usvajanje i primjenjivanje onoga što su stvorili trustovi. Mi, partija proletarijata, nemamo odakle uzeti umijeće organiziranja najkrupnije proizvodnje po tipu trustova, kao trustova - nemamo odakle ako ga ne uzmemo od prvorazrednih kapitalističkih stručnjaka.
Mi njih nemamo što učiti, ako ne postavljamo djetinji cilj: "učiti" buržoaske intelektualce socijalizmu; njih ne treba učiti nego eksproprirati (što se u Rusiji dosta "odlučno" radi), njihovu sabotažu treba slomiti, njih treba, kao sloj ili grupu, podrediti sovjetskoj vlasti. Od njih mi - ako nismo komunisti dječje dobi i dječjeg shvaćanja - od njih mi treba da učimo i imamo što učiti, jer iskustva u samostalnom radu na organiziranju najkrupnijih poduzeća koje zadovoljavaju potrebe desetaka milijuna stanovnika partija proletarijata i avangarda proletarijata nema.
Najbolji radnici Rusije su to shvatili. Oni su počeli učiti od kapitalista-organizatora, od inženjera-rukovodilaca, od tehničara-specijalista. Oni su počeli čvrsto i oprezno od lakšeg, postepeno prelazeći na teže. Ako u metalurgiji i strojogradnji posao ide sporije, to je zato što je teži. A radnici tekstilci, duhandžije, kožari ne boje se, kao što se boje deklarisani sitnoburžoaski intelektualci, "državnog kapitalizma", ne boje se "učiti od organizatora trustova". Ovi radnici u centralnim rukovodećim ustanovama tipa "Glavkože" ili "Centrotekstila" sjede pored kapitalista, uče od njih, stvaraju trustove, stvaraju "državni kapitalizam", koji je pri sovjetskoj vlasti predvorje socijalizma, uvjet trajne pobjede socijalizma.
Takav rad naprednih radnika Rusije, uporedo s njihovim radom na uvodjenju radne discipline, krenuo je i ide, ne bučno, ne gromko, bez bubnjeva i svirala potrebnih nekim "lijevima", s golemom opreznošću i postepenošću, s brigom o poukama koje daje praksa. U tom teškom radu praktičnog učenja kako se gradi najkrupnija proizvodnja, zalog je toga da smo na pravom putu - zalog da svjesni radnici Rusije vode borbu protiv sitnovlasničkog raspada i rasula, protiv sitnoburžoaske nediscipliniranosti[L], zalog pobjede komunizma.
Na završetku - dvije napomene.
Kad smo diskutirali s "lijevim komunistima" 4. travnja 1918. (vidi br. 1 lista "Kommunist", str. 4, primjedba), skresao sam im u lice: Pokušajte objasniti čime ste nezadovoljni u dekretu o željeznicama, dajte svoje ispravke. To je vaša dužnost kao sovjetskih rukovodilaca proletarijata, inače se vaše riječi svode na frazu.
"Kommunist" br.1 izišao je 20. travnja 1918 - u njemu ni riječi o tome kako bi trebalo, po mišljenju "lijevih komunista", izmjeniti ili ispraviti dekret o željeznicama.
Tom šutnjom "lijevi komunisti" osudili su sami sebe. Oni su se ograničili na ispade i aluzije protiv dekreta o željeznicama (str. 8 i 16 u br. 1), ali nikakav odredjen odgovor na pitanje: "Kako ispraviti Dekret ako on nije pravilan?" nisu dali.
Komentari su suvišni: Takvu "kritiku" dekreta o željeznicama (uzornog primjera naše linije, linije čvrstoće, linije diktature, linije proleterske discipline) svjesni radnici će nazvati ili "isuvskom", ili frazom.
Druga napomena. U br. 1 lista "Kommunist" tiskana je za mene vrlo laskava recenzija moje brošure Država i revolucija iz pera druga Buharina. Ali koliko god mi je dragocjen sud ljudi kao što je Buharin, moram iskreno reći da karakter recenzije pokazuje žalosnu i važnu činjenicu: Buharin gleda na zadatak proleterske diktature okrenuvši se prošlosti, a ne budućnosti. Buharin je opazio i istakao ono što u pitanju države može biti zajedničko proleterskom i sitnoburžoaskom revolucionaru. Buharin "nije opazio" baš ono što prvog odvaja od drugog.
Buharin je opazio i istakao da stari državni aparat treba "razbiti", "dići u zrak", da buržoaziju treba "do kraja ugušiti" itd. Pobješnjeli sitni bourgeois može htjeti to isto. I to je, u glavnim crtama, naša revolucija već učinila od listopada 1917. do veljače 1918.
Ali ono što čak najrevolucionarniji sitni bourgeois ne može htjeti, ono što hoće svjestan proleter, ono što još nije učinila naša revolucija, o tome se takodjer govori u mojoj brošuri. A taj zadatak, zadatak sutrašnjeg dana, Buharin je prešutio.
A ja imam utoliko više razloga da o tome ne šutim što, prvo, od komunista treba očekivati više pažnje za zadatke sutrašnjeg a ne jučerašnjeg dana, i drugo, što je moja brošura pisana prije nego što su boljševici uzeli vlast, kad se boljševici nisu mogli častiti vulgarnomalogradjanskim razmišljanjima: "Eto, nakon što su prigrabili vlast, dakako, zapjevali su o disciplini..."
"... Socijalizam će prerasti u komunizam... jer će se ljudi navići da poštuju elementarne uvjete društvenog života bez nasilja i bez potčinjavanja" (Država i revolucija, str. 77-78[M]. O "elementarnim uvjetima" govorilo se, dakle, prije uzimanja vlasti).
"... Tek tada će demokracija početi da odumire..." kad se ljudi "postepeno naviknu na poštivanje elementarnih pravila života u zajednici, poznatih stoljećima, ponavljanih tisućama godina u svim propisima, i to na poštivanju bez nasilja, bez prinude, bez posebnog aparata za prinudu koji se zove državom" (ibidem, str. 84[N]; o "uzorcima" je bilo govora prije osvajanja vlasti).
"... Viša faza razvitka komunizma" (svakome prema potrebama, svatko prema sposobnostima) "pretpostavlja i produktivnost rada koja će biti drukčija od današnje i nepostojanje sadašnjeg filistra koji je kadar da nizašto, kao seminaristi kod Pomjalovskog, oštećuje magazine društvenog bogatstva i da zahtijeva nemoguće" (ibidem, str. 91).
"... Sve dok ne nastupi viša faza komunizma, socijalisti zahtijevaju najstrožu kontrolu od strane društva i od strane države nad mjerom rada i nad mjerom potrošnje..."(ibidem!)[O]
"... Evidencija i kontrola, to je glavno što je potrebno za 'udešavanje', za pravilno funkcionisanje prve faze komunističkog društva (ibidem, str. 95)[P] ". I tu kontrolu treba organizirati ne samo nad "ništavnom manjinom kapitalista, nad gospodičićima koji žele sačuvati kapitalističke navike", nego i nad onim radnicima koje je "kapitalizam duboko demoralisao" (ibidem, str. 96) i "nad dokoličarima, gospodičićima, varalicama i njima sličnim 'čuvarima tradicije kapitalizma'" (ibidem)[R].
Značajno je da to Buharin nije podvukao.
5. V 1918.
[A]
V. I. Lenjin - Dela, tom XXVIII, str. 417-440, Beograd, 1975.
[B] Nozdrjov
- osoba iz Gogoljeva romana Mrtve duše.
[C] Petar I Veliki,
ruski car (1672-1725).Cobdena i Brighta.
[D] V. I. Lenjin
citira shvatanja K. Marksa koja navodi F. Engels u radu "Seljačko pitanje
u Francuskoj i Nemačkoj" (vidi K. Marks - F. Engels, izabrana dela, u
dva toma, tom II, Beograd, "Kultura" 1950, str. 428-432).
[E] XIX vek.
[F] I ovdje treba
pogledati istini u oči: nemilosrdnosti potrebne za uspjeh socijalizma kod
nas je još uvijek malo, i malo ne zato što nema odlučnosti. Odlučnosti kod
nas ima dovoljno. Ali nema umijeća da dovoljno brzo uhvatimo dovoljan broj
špekulanata, marodera, kapitalista - prekršitelja sovjetskih mjera. Jer to
"umijeće" se stvara samo organiziranjem evidencije i kontrole! Drugo,
nema dovoljno odlučnosti kod sudova, koji umjesto da strijeljaju podmitljivce,
osudjuju ih na pola godine zatvora. Oba naša nedostatka imaju jedan socijalni
korijen: utjecaj sitnoburžoaske stihije, njenu mlitavost.
[G] V. I. Lenjin
ima u vidu jednu od osnovnih postavki s kojima su menjševici istupili protiv
oktobarske revolucije i diktature proletarijata. Menjševici su tvrdili da
je osvajanje vlasti "preuranjeno", da Rusija nije postigla onaj
razvitak proizvodnih snaga na kojem je mogućan socijalizam. Posle oktobarske
revolucije oni su i dalje istupali protiv sovjetskih vlasti, protiv revolucionarnih
socijalističkih promena. Ta menjševička shvatanja našla su svoj koncentrisani
izraz u knjizi N. Suhanova Beleške o revoluciji. Pobijajući menjševičku koncepciju
"preuranjenosti" socijalizma u Rusiji zbog ekonomske i kulturne
zaostalosti, Lenjin je pisao: "Zašto mi ne bismo mogli da počnemo s tim
da najpre revolucionarnim putem izvojujemo preduslove za taj odredjeni nivo,
pa tek zatim, na bazi radničko-seljačke vlasti i sovjetskog sistema, da krenemo
dalje da bi smo stigli druge narode" Švidi ovo izdanje, tom XXXV, "O
našoj revoluciji (povodom zapisa N. Suhanova)"] (kraj odeljka I).
[H] Taylor, F.
W. (Tejlor, Frederik Vinsli) (1856-1915) - američki inženjer, pokretač sistema
organizacije rada sračunate na maksimalnom korišćenju radnog vremena, što
je kapitalizam iskoristio za jačanje eksploatacije radnika.
[I] U carskoj
Rusiji dokument sa zabilješkom o političkoj nepouzdanosti zbog pripadanja
revolucionarnom pokretu. Onemogućavao je primanje u državnu službu, školu
i dr.
[J] Na zajedničkoj
sednici Izvršnog komiteta Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata
s članovima Prezidijuma Prvog sveruskog kongresa sovjeta 11. (24.) juna 1917.
u diskusiji o mirnim demonstracijama radnika i vojnika, koje je organizovao
Centralni komitet Boljševičke partije, I. G. Cereteli je optužio boljševike
zbog zavere i pomaganja kontrarevolucije i pretio je odlučnim merama za razoružanje
radnika koji idu sa boljševicima.
[K] Lenjin
navodi epigram V. L. Puškina u kojem se govori o jednom osrednjem pesniku
koji je svoje stihove poslao Febu (Apolon, u grčkoj mitologiji bog sunca,
pokrovitelj umetnosti). Epigram se završava sledećim redovima:
Feb je čitajući zevao i najzad upitao:
- Kojih godina je bio pesnik, I da li odavno piše ode?
- Ima petnaest godina, odgovori Erata.
- Samo petnaest godina? Ne više?
- Onda ga šibom izmlatiti!
[L] Izvanredno
je karakteristično da kod autora teza nema ni glasa o značenju diktature proletarijata
na ekonomskom području života. Oni govore samo o "organiziranosti".
Ali to priznaje i sitni bourgeois, koji zazire upravo od diktature radnika
u ekonomskim odnosima. Proleterski revolucioner nikad ne bi mogao u takvu
trenutku "zaboraviti" tu "srž" proleterske revolucije
usmjerene protiv privrednih osnova kapitalizma.
[M] Vidi ovo
izdanje, tom XXVI Država i revolucija (kraj IV glave).
[N] Isto (glava
V, tač. 2).
[O] Isto (glava
V, tač. 4).
[P] Isto.
[R] Isto (kraj
V glave).