Crvene brigade

Glasanje se ne isplati, uzmimo pušku!


Napisano: april 1972.
Izvor: ''Il voto non paga, prendiamo il fucile!'', dokument BR iz aprila 1972.
Online verzija: Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2006
Transkripcija/HTML: Milan Đurić / Stevan Gostojić


 

Neprekidni napad na kapitalističku organizaciju rada i vlasti koji već četiri godine izvodi revolucionarna ljevica, definitivno je pokopao svaku iluziju o davanju nekog reformističkog rješenja tekućoj krizi režima u zemlji.

Činjenica je da je buržoazija krenula putem violentne i sistematične represije borbi, te da je unutar institucionalnog okvira ostvaren jedan opći pomak u desno. To obilno pokazuju dogadjaji iz ovih posljednjih mjeseci, a izbor Leonea pomoću otvorenog glasanja fašista[A] ili anticipirani politički izbori pripremljeni od strane jedne jednobojne DC koji okupljaju svaku vrstu odbijanja sve do Pelle[B] i Gonelle[C], samo su najočiglednije epizode.

Postojanosti i intenziviranju proleterskog otpora padroni suprotstavljaju jedan strateški projekt reakcionarne i neofašističke reorganizacije države: projekt velike nacionalne desnice.

Još uvijek na početku, ali se s onu stranu taktičkih proturječnosti s kojima se mora računati ovaj projekt već naziru njegove osnovne crte.

U velikim tvornicama gdje odbacivanje rada raste sve dok ne postane odbacivanje vlasti, borbe se guši svim sredstvima. Dovoljno je pogledati oko sebe da bi se vidjelo kako sve više narasta nepopustljivost padrona, javnih i privatnih, koji, odlučni da ništa ne ustupe, sve češće pozivaju policiju da intervenira u radničkim nemirima. Tu je zatim i organizacija štrajkolomaca, novi gazdinski sindikati i fašističke rulje koje su prave i istinske snage gradjanskog reda, koje se po potrebi ujedinjavaju i pružaju pomoć – špijunirajući, provocirajući i terorizirajući – ''snagama reda'' države.

Veliki gazdinski listovi, radio i TV čine ostalo. I izlikom ''borbe protiv kriminala'' ne propuštaju priliku da pobrkaju predodžbe radničke klase, predočavajući i proturajući rastuću militarizaciju i fašizaciju države kao ''potrebu javnog reda'', te tako pripremaju teren za ''konačni napad'', u pogodnom času, na revolucionarne avangarde predstavljene kao ''zločinačke manjine''.

Upravo zbog toga su velike metropole Sjevera gotovo svakodnevno podvrgnute gigantskim pročešljavanjima, stalnim provjerama na cestama, istinskim antigerilskim operacijama, uz angažiranje znatnih snaga policije i karabinjera (u posljednjoj, u Milanu, učestvovalo je 5.000 ljudi).

Stojimo dakle pred jednom ''militariziranom'' državom koja se, ne uspijevajući više da mirnim putem organizira konsenzus, priprema da ga nametne oružjem.

Za ovaj projekt buržoazija koristi sve, na tržištu raspoložive snage. Nitko joj se ne gadi, ni La Malfa, ni Ferri[D], ni Andreotti, ni Almirante. Ali u ovom trenutku glavna snaga je MSI.

Stoga bi bilo pogrešno postaviti pitanje neofašizma u predratnim shemama. Danas smo suočeni s ''novim'' pokušajem izgradnje jedne stabilne ''socijalne baze'' oko potreba imperijalističke države. Drugim riječima, neofašizam – barem u ovoj fazi – ne nišani toliko na institucionalnu likvidaciju ''demokratske države'', koliko na najoštriju represiju borbi; on se ne manifestira kao očigledna institucionalna modifikacija, već kao svakodnevna praksa vladanja.

U toj perspektivi zamisao o nacionalnoj desnici kreće se oko jednog projekta poretka izgradjenog po mjeri sadašnjih i budućih proizvodnih potreba padrona, te je nesumljivo dužeg daha od posredničkog ''desnog centra'' koji je izraz izbornih ciljeva demokršćanskih lidera.

Nije slučajno da su mnoge demokršćanske ličnosti koje gledaju daleko naprijed, medju najrevnijim zagovornicima nacionalne desnice kao i najaktivnijim pokretačima šutljive većine.

Uostalom, u toj perspektivi ima mjesta za sve: kako za one koji se žele kretati po tračnicama ''legalnosti'', tako i za one koji, suprotno tome, preferiraju put bombi, terorizma i squadrizma.

Upravo u kombinaciji političkog terena borbe s oružanim, sagleda se sadašnja snaga neofašizma: šutljiva većina i terorizam nisu kontradiktorni realiteti, kao što to nisu ni oružani korpusi države i crne rulje Almirantea.

Ukratko, neofašistički blok slijedi nekoliko ciljeva.

Prvi je organiziranje, koristeći razne antikomunističke centre, onih sitno i srednje buržoaskih slojeva ogorčenih ''krizom'' ili ustrašenih baukom radničkih borbi, kao mase za antikomunistički politički pritisak u izbornoj igri.

Drugi cilj je ostvarivanje razdora unutar radničke klase preko CISNAL i drugih žutih gazdinskih sindikata, ciljajući na njene ideološki i politički slabije slojeve, da bi do bliskih ugovornih rokova dospjeli s podijeljenom radničkom klasom i organiziranom desnicom u tvornicama.

Neosquadrizam je u službi te perspektive. Služeći se strahom, squadristički napadi u stvari služe imobilizaciji širokih radničkih masa i njihovom ''odvajanju'' od ''ekstremista'', odnosno od najborbenijih militanata i revolucionarnih avangardi koje nemaju namjeru da puste da ih se gazi.

Treći cilj je stvaranje organiziranih uporišnih točaka u narodnim rajonima, organiziranih da provedu demagoške i demoralizirajuće ''političke'' intervencije u cilju uznemiravanja pred izbore.

Konačno, posljednji cilj je izgradnja – od strane države – jedne tajne vojne sile sposobne da u skladu s općim političkim potrebama razvija kako pravu terorističku aktivnost (bombe na Piazza Fontana), tako i provokatorsku aktivnost – zajedno s policijom – protiv snaga koje se bore da pred pokretom narodnog otpora afirmiraju potrebu prelaska na oružanu borbu (ubistvo druga Feltrinellija).

Svi ovi ciljevi imaju jedan zajednički element: volju za uništenje revolucionarne ljevice i neutralizaciju institucionalne ljevice.

Otpor tom projektu nije dovoljan.

Mi smatramo da ta opozicija mora imati strateški zamah, te da stoga mora biti oružana opozicija.

Rat protiv neofašizma je trenutak revolucionarnog klasnog rata, obavezni put pokreta narodnog otpora na njegovom dugom maršu izgradnje proleterske i komunističke vlasti.

Kao i svi drugi ratovi, on se, osim na političkom i ideološkom planu, iznad svega mora voditi i na vojnom planu.

To je dakle jedan front oružane borbe.

Odavde je jasno zašto u ovoj borbi naš cilj nije istovetan s ciljem PCI ili drugih ''iskreno antifašističkih'' demokratskih snaga koje denunciraju nasilja squadrista praveći istraživanja i dosijee da bi od države tražili da intervenira u obranu republikanskog legaliteta.

Proleteri nemaju državu: oni je trpe!

Država za radnika nije ništa drugo do li organizacija svakodnevnog nasilja. Zbog toga proleteri više ne namjeravaju od nikoga tražiti dozvolu za direktno ispoljavanje svog beskonačnog potencijala ili za upravljanje tim potencijalom u skladu s kriterijumima pravde koja se radja usred naroda.

Rat neofašizmu i imperijalističkoj državi neizbježna je posljedica militarizacije režima koja karakterizira ovu fazu klasnog sukoba u našoj zemlji.

On se ne može smiriti niti prestati sve dok fašisti ne budu uništeni, a stari državni aparat razoren.

Neki kažu da se stvari mogu promijeniti izborima, da se ''revolucija'' može provesti i glasačkim listićem.

Mi u to ne vjerujemo. Iskustvo stečeno nakon partizanskog oslobodilačkog rata ne može se prikriti. Svi ga znamo. Predali smo oružje i tog časa su nam pucali u ledja!

Koliko je bilo mrtvih na trgovima od 1945?

Kakva je naša moć danas?

Iskustvo klasne borbe u epohi imperijalizma uči nas da radnička klasa i radne mase ne mogu poraziti naoružanu buržoaziju bez sile pušaka.

Ovo je marksistički zakon, a ne mnijenje.

Mi nismo protiv glasanja. Nismo za prazan listić. No jasno kažemo svim drugovima da glasanje danas nepotrebno cijepa revolucionarnu ljevicu; da glasanje ne može zadovoljiti naš zahtjev za vlašću; da se protiv kontrarevolucije koja gmiže po čitavoj zemlji ne bori glasanjem.

Ujediniti revolucionarnu ljevicu u oružanoj borbi protiv neofašizma i države koja ga proizvodi, aktualni je zadatak komunističkih boraca.

Osloboditi velike tvornice i narodne rajone od fašističkih strvina; brzim partizanskim akcijama strgnuti im s ledja janjeće krzno u koje se umataju u ovo vrijeme izbora; munjevitim gerilskim akcijama razgolititi skrivena saučesništva, podzemne veze i reakcionarne zavjere koje ujedinjuju padrone, državu i crnu vojsku Almirantea VEĆ SU SAZRELI ZAHTJEVI U DUŠI ŠIROKIH NARODNIH MASA.

No revolucionarne se snage sada moraju osmjeliti. Osmjeliti da se bore. Da se bore naoružane. Jer ni jedan neprijatelj nije nikad bio potučen papirom, perom ili glasom; i ni jednom padronu nije oduzeta vlast glasanjem.

 


Napomene

[A] Giovanni Leone, izabran za predsjednika Republike 1971, zahvaljujući glasovima MSI. Dao ostavku 1978, u vezi s aferom Lochead.
[B] Giuseppe Pella, poslanik DC i član vlade pedesetih godina.
[C] Guido Gonella, poslanik DC i član vlade pedesetih i početkom šezdesetih godina.
[D] Mauro Ferri, rukovodilac PSDI.