Buffalo
Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.
Tokom prošlog desetljeća, kad je postalo jasno da američki imperijalizam nije ni blizu tako nepobjediv kakvim su ga njegove pristalice smatrale, u SAD se ponovno pojavilo zanimanje za socijalizam kao radikalno rješenje. Uokvirena krajnje protuslovnim ideološkim pogledom koji formalno brani ljudske vrednote a de facto nastoji učvrstiti postojeće povlastice, unutrašnja i vanjska politika SAD pokazala se kao potpuno neproduktivna. Ne samo da nije riješila probleme koje je trebala riješiti već je svojim postupcima stvorila neke nove. Strategija gušenja pobuna koja je bila donekle uspješna na Filipinima i u Latinskoj Americi pedesetih godina, uzrokovala je neuspjeh u Aziji i dovela SAD do najveće krize u proteklih četrdeset godina: inflacija, nezaposlenost, osiromašenje, zločin, drogiranje itd. predobro su poznati da bi zahtijevali objašnjenja. Kritičkom analizom prirode ovih neuspjeha mnogi su ljudi shvatili da su protuslovlja koja je Marx opisao prije više od jednog stoljeća još uvijek među nama i da se mogu razriješiti jedino kvalitativnom promjenom sistema koji ih stvara.
Povratak marksizmu, međutim, nije bio najsretniji. Marksizam koji je kao povijesni kuriozitet ušao na američka sveučilišta kao i u konzervativne marksističke političke stranke, pokazao se kao niz beskorisnih parola. Ne samo da takav marksizam nije uspio objasniti što se događa već je također težio mistificiranju stvari i uvlačio radikale u razne neproduktivne djelatnosti čije jedino političko ostvarenje je bilo upravo učvršćivanje sistema koji je trebao biti srušen. Dalekosežni programi ortodoksne Komunističke partije kao i trockističke Socijalističke radničke partije tvrdoglavo su se usredotočili na organiziranje industrijskog proletarijata, a upravo su sindikati postali vrlo djelotvorno sredstvo za smirivanje klasne borbe. Kao posljedica toga, oni su nesvjesno stvorili uznapredovalu instituciju klasnog pomirenja.
Kriza marksizma nije ništa novo za Evropljane koji su poduzeli sve moguće pokušaje da učine filozofiju »trećeg puta« sposobnom da prevlada okamenjenu neprimjenljivost onog što se službeno smatra »ortodoksnim marksizmom« nudeći istovremeno okvir unutar kojeg bi se razvijena industrijska društva mogla stvarno analizirati i promijeniti. Nažalost, marksizam »trećeg puta« dosada je učinio vrlo malo te je ostao u biti neplodan bez obzira na poticanja kritičkog proučavanja marksističkih tekstova i politickog razvoja. Jedan od razloga je njegova nedovoljna radikalnost pa se usprkos tome što je oživio uzbudljive i značajne aspekte marksizma, nije uspio vratiti samim korijenima marksizma, odnosno dati marksističku analizu marksizma.
Ustvari, jedan od problema s kojim su suočeni američki marksisti jest kako to da je marksizam morao biti ponovno otkriven nakon što je više od trideset godina životario u teorijskim okvirima da bi mogao uspješno osmisliti društvenu stvarnost i izravnu političku praksu. Takvo je stanje dovelo do pojave čitavog niza marksizama od kojih je svaki slijedeći sve besmisleniji, počevši od ortodoksne ideologije SSSR-a koja ustrajno tvrdi da je sa marksističkom teorijom sve u redu. Prema sovjetskom marksizmu, proces proleterske revolucije još uvijek traje ali klasna borba ne odvija se više u neposrednoj proizvodnji već na međunarodnoj razini gdje su dvije velike sile — od kojih svaka predstavlja jedan od dva glavna tipa klasnog interesa — neprestano suočene u ubitačnoj političkoj šahovskoj igri. Revolucionarna politika se tako bez poznavanja svih detalja i obrazloženja poistovetila sa slijepom podrškom sovjetskoj liniji u svakom času i ma o čemu se radilo. Taj reakcionarni marksizam je u zapadnoj Evropi doveo do birokratske Realpolitik čija je teorija postala nespojiva s praksom. U SAD, u uvjetima krajnjeg pritiska, njegovi pristalice su iščezle ili postale bezgrešne figure čija je neumorna ustrajnost imala kao objektivnu političku posljedicu stalno opravdanje za povećanje budžeta FBI-a.
U takvoj situaciji rješenje je ili potpuno odbaciti marksizam kao beskorisnu i zastarjelu ideologiju devetnaestog stoljeća ili kritički preispitati teoriju i umjesto mehaničkog nakalemljivanja mrtvih teoretskih formulacija na svaki mogući sadržaj, izvoditi teoriju iz žive političke stvarnosti. Drugim riječima, marksizam će imati smisla ako izvire izravno iz stvarnog političkog iskustva a ne iz prašnih knjiga odloženih na nepristupačnim policama knjižnica. Takvo marksističko preispitivanje marksizma osim što pokazuje važnost marksizma danas ima također bitne političke posljedice.
Očit je razlog zbog kojeg se marksizam u šezdesetim godinama morao ponovno otkrivati i zatim podvrgavati potpunoj konceptualnoj preradi. Pretvoren tridesetih godina u mrtvu ideologiju, marksizam je birokratskom instrumentalizacijom izgubio političku vrijednost. To također objašnjava kako se marksistička politička strategija izrodila u buržoasku Realpolitik: kad su »marksisti« bili suočeni sa potrebom da poduzmu stvarne političke akcije morali su odložiti teoriju kako bi bili spo sobni za uspješno djelovanje. Marksizam je kao ideologija beskoristan i on, ustvari, brzo degenerira u skup dogmi kojima se poklanja dužno poštovanje, ali ih nitko ne uzima ozbiljno u svakodnevnom djelovanju. Objašnjenje zašto se to desilo povlači ponovno stvaranje pravog dijalektičkog marksizma koji ukorijenjuje taj povijesni fenomen u stvarne društveno-ekonomske procese što nisu shvaćeni kao zasebno područje ili disciplina u građanskom smislu, već kao ono područje djelovanja koje se bavi stvaranjem i mijenjanjem svakodnevnog života.
Ta konceptualna prerada marksizma mora, svakako, početi od raširene dogme o postojanju homogene radničke klase koja se može nazvati proleterijatom i koja je, ustvari, revolucionarni nosilac društvenih promjena. Razlog tome je činjenica da su politička iskustva šezdesetih godina, pa i ona otprije, usprkos retoričkim akrobacijama »službenih marksista« pokazala da to nije tako. Postavlja se pitanje zašto je Marx došao do tog zaključka. Očito je i bez izvlačenja dugih citata iz klasičnih tekstova da je marksizam teorija čovjekovog samostvaranja, što se uglavnom zbiva ovako: na određenom stupnju društvenog razvoja kapitalizam dijeli društvo na dvije glavne klase od kojih samo jedna proizvodi, nalazeći se prema tome u mogućnosti da se realizira. Protuslovlje je, međutim, u tome da, iako je ta klasa u objektivnom položaju da postigne svoju realizaciju radom, vlasništvo i nadzor sredstava za proizvodnju je u rukama druge klase — kapitalističke klase — koja je neproduktivna i koja one. mogućuje ovu realizaciju nasilnim odvajanjem subjekta (radnika) od objekata koje on proizvodi (robe) dovodeći tako do stanja otuđenosti. Naime, izrađujući objekt, subjekt izrađuje sam sebe pa, kada je objekt nasilno odvojen od proizvođača, ovaj gubi svoj subjektivitet i pada na razinu mrtvog i pasivnog objekta. Problem je u tome da radnik mora, da bi proizvodio, ostati kreativan subjekt, budući da jedino kreativni subjekti mogu proizvoditi, dok ga uvjeti pod kojima radi neprekidno spuštaju na razinu pukog objekta nesposobnog da shvati svoj objektivni položaj. Ali ako je tome tako, pitanje revolucije postaje nejasno. Ako, naime, radnici u kapitalističkim uvjetima proizvodnje postaju sve više otuđeni tj. nemoćni da u potpunosti shvate svoj objektivni položaj, kako mogu biti nosiocima revolucije koja kao prethodni subjektivni moment zahtijeva, upravo pris de conscience, razumijevanje vlastitog objektivnog položaj a? Uzmimo lenjinizam (ili ono što se proizvoljno pod tim podrazumijeva tj. Lenjinove poglede kako su skicirani u »Što da se radi?«, koje je on već 1906. napustio suočen s petrogradskim sovjetom.) Taj lenjinistički odgovor koji je ustvari staljinistički ili građanski glasi ovako: obzirom da radnici ne mogu spontano dostiči revolucionarnu svijest, već u najboljem slučaju sindikalističku svijest, revolucionarna svijest mora se u svrhu provođenja revolucije unijeti izvana tj. iz revolucionarne partije. Ali otkuda da revolucionarna partija dođe do te svijesti kad je uglavnom tvore intelektualci i bivši radnici, a samo su radnici u objektivnom položaju da stvaraju? Ovdje se staroj i obezvrijeđenoj građanskoj ideologiji opet vraća ugled: revolucija je samo protiv građanske prakse a ne i protiv njene ideologije. Tako marksizam postaje ostvarenje, pomoću proletarijata, te sveopće i humane ideologije koju sama buržoazija nije uspjela ostvariti.
Premda se to tumačenje može pročitati kod Marxa, ono je samo dio cjeline, a uzeto kao cjelina dovodi do neproduktivnih rezultata kao što je staljinizam. Ustvari, jaz između partije i mase, gdje prva smišlja a druga djeluje, ponovno dovodi do istog onog otuđenja koje je revolucija trebala prevladati, stvarajuci od radništva ne više instrument kapitala već instrument partije ili birokracije. Nadalje, osobito u SAD i svuda gdje ne postoji nikakva značajna marksistička tradicija, ovo tumačenje ne može objasniti kako to mase slijede partiju kad su otuđene i kad je njihova spontana svijest isključivo sindikalistička. Da bi se spasila teorija morala je biti unesena još jedna lažna epiciklička pretpostavka: kapitalizam je na izmaku snaga i, prema tome, ne-će moći zadovoljiti čak ni one sindikalističke zahtjeve koje proletarijat spontano postavlja. Partija će jedina biti sposobna da ukaže na put oslobođenja i revolucija će buknuti. To objašnjava ona druga i nevjerojatna uvjeravanja službenih komunističkih krugova da se životni uvjeti radnika na Zapadu postepeno pogoršavaju usprkos očitim činjenicama u prilog suprotnome.
Opisano je kontemplativna građanska teorija koja isključuje sve teoretske i praktične stvaralačke djelatnosti i čiji je jedi ni mogući rezultat staljinizam ili potpuno trivijaliziranje marksizma. Ta je teorija predvidjela da je marksizam u prvom redu teorija čovjekova samostvaranja te ga je zamijenila njegovom mehanicističkom i volutarističkom karikaturom koja, u najboljem slučaju, može proizvesti apstraktne negacije. Vanjsko pomirenje pseudolenjinističkog pojma partije Hegel je još davno pobio svojom kritikom romantičke »lijepe duše«: već i samo postavljanje problema u kategorijama »spasitelja« i »spašenih« pretpostavlja upravo onu razliku koju revolucija mora nadvladati. Od samog početka, pitanje revolucije mora se postaviti u smislu samoposredovanja ili samooslobođenja, kao što je Marx razjasnio u svojim poznatim »Tezama o Feuerbachu«, govoreći o odgajanju odgojitelja. Proletarijat je, po Marxu, revolucionarna klasa jer radi i stvara i kao takva također stvara sebe u procesu. Pojam partije iznijet u »Što da se radi?« je neodrživ (i zato ga je Lenjin sam odbacio) upravo zato što je mehanički i jer ne uočava da je teorija ili ideologija održiva samo ako je prokušavana u živoj primjeni a ne ako je mehanički iscijeđena iz knjiga. Kao jedina produktivna klasa, i prema tome, jedina stvaralačka klasa, proletarijat je svakako jedina klasa sposobna da ponovo konstituira teoriju. Ali kako da to učini kad kapitalistički proces proizvodnje vodi prema sve većem otuđenju koje se očituje i u otuđenju znanja kao jedne od roba na kapitalističkom tržištu?
Ovdje Lukácsevo poimanje identiteta subjekta i objekta postaje vrlo važno i omogućuje konkretnu rekonstrukciju marksizma kao revolucionarne teorije a ne manipulativne ideologije. Ustvari, Lukácsevo odbacivanje identiteta subjekta i objekta kao superhegelovskog pojma, čak više hegelovskog od Hegela samog, posljedica je njegovog novokantovstva a ne neadekvatnosti te ideje. Identitet subjekta i objekta je revolucionarna srž marksizma koja uz dijalektičku artikulaciju marksizma kao teorije revolucije pruža mogućnost i za objašnjenje povijesti marksizma i za njegovu stvarnu primjenu na današnje probleme. Što je taj identitet subjekta i objekta što ga Lukács odbacuje kao idealističku tvorevinu? To je stanje u kojem je subjekt potpuno objektiviran, odnosno kad je produktivni subjekt prisiljen djelovati kao puki objekt. Granični slučaj je, dakako, smrt, jer bi potpuna objektivacija značila uništenje subjektivnosti. Identitet subjekta i objekta mora se pobuniti jer slijedeća stepenica jest smrt: u tom stanju, obilježenom velikom napetošću, izbor je revolucija ili smrt, a ljudi koji se u njemu nalaze u objektivnom su položaju da stvarno promijene društvo koje ih je dovelo do tog stanja. Očito je bez daljnjeg razmatranja ovog pojma, da je to ustvari revolucionarna srž marksizma: povijesni razvoj kapitalizma dovodi najprije do konstituiranja proletarijata kao klase a zatim do njene potpune objektivizacije. Kao što je naglasila Rosa Luxemburg, jačanje kapitalizma u početku ovisi o postupnom obuhvaćanju nekapitalističkih (feudalnih) dobara, a nakon što kapitalizam iscrpi ova područja, on upada u krizu koju proletarijat odmah počinje osjećati kao nadolazak potpune objektivizacije tj. kao uspostavljanje identiteta subjekta i objekta, što dovodi do objektivnih uvjeta za revolucionarnu organizaciju. U toj situaciji ekonomske krize proletarijat — čije je otudenje prvobitno posljedica nasilnog odvajanja subjekta i objek-ta — nadilazi to odvajanje tako da sam postaje proizvod kapi. talističkog društva: potrošna roba prepuštena hirovima kolebbljivog tržišta. No, kao objekt, proletarijat se ponovo susreće sa onim što je prvobitno uzrokovalo njegovo otuđenje — sa odvajanjem subjekta i objekta i, ako temeljito ne izmijeni uvjete svog postojanja, prisiljen je na samouništenje. Na tom stupnju proletarijat je prisiljen da se organizira oko ekonomskih zahtjeva (sindikati) a kad te zahtjeve kapitalizam ne može zadovoljiti, dolazi do kvalitativne promjene: od organizacija sa osnovnim zanimanjem za ekonomske probleme sindikati postaju revolucio narna tijela već sposobna da iskoriste bilo kakvu pomoć građanskih intelektualaca. Prema tome, revolucionarna organizacija ili partija nije nešto nametnuto izvana radničkoj klasi, već nešto što spontano izrasta iz nje same. Lenjinova parola »Sva vlast sovjetima«, utjelovljuje njeno ostvarenje.
Povijesno, slijed događaja okrenuo se u korist imperijalizma. Kad se proletarijat počeo organizirati u sindikate, njegovi su zahtjevi zbog novih mogućnosti širenja kapitalizma mogli biti barem djelomično zadovoljeni, tako da nikada nije došlo do kvalitativne promjene sindikata iz reformističkih u revolucionarne organizacije. Budući da su udruženja postala građanske ustanove, pretvorila su klasnu borbu u društvenu demokraciju, spriječivši tako stvaranje identiteta subjekta i objekta unutar proletarijata. Uvjeti za spontano prevladavanje otuđenja i sami se stvaraju kapitalističkim načinom proizvodnje potpunim negiranjem subjektiviteta proletarijata. Pa ipak, kad sindikati uspijevaju izboriti ekonomske ustupke, oni pokazuju otuđeni subjektivizam i ostavljaju radnike u lažnom uvjerenju da su u svom privatnom životu još uvijek slobodni subjekti. U stanju u kojem kapitalizam, poklanjajući sitne reforme, može sačuvati oštru razliku između radnog i privatnog vremena gdje je subjekt s jedne strane subjekt a s druge objekt, proces spontanog prevladavanja otuđenja zakočen je i otuđenje se čvrsto ustanovljava. U razvijenim industrijskim društvima gdje se to dogodilo, marksizam je prestao biti živa dijalektička filozofija i postao mrtva mehanicistička ideologija čije su logičke posljedice bile ekonomizam (Bernstein) i voluntarizam (zvanični lenjinizam). Postavši ideologijom, marksizam je tek odrazio postojeći građanski način mišljenja. Tako je ekonomizam pao žrtvom mehanicističkog scijentizma ili pozitivizma popularnog u to vrijeme: marksizam je zapisan u zvijezdama pa je dovoljno jednostavno čekati na njegov nužan predodređen dolazak. Voluntarizam je na drugoj strani postavio marksizam kao kantovski etički ideal što ga treba silom nametnuti otuđenoj stvarnosti koja će inače ostati za njega neosjetljiva. Ovo bi vjerojatno bio zadatak predanih revolucionara. (Austrijski marksisti, još više od ranog Lenjina, pripadaju toj vrsti.)
Sa procvatom imperijalizma, proletarijat razvijenih industrij skih društava prestao je biti objektivni nosilac društvene promjene pa kad su uoči prvog svjetskog rata razne socijalističke partije podupirale ratnu napetost, to nije bila izdaja vodstva već posljedica činjenice da su proletarijati raznih nacija bili uspješno uključeni u nacionalne kapitalističke sisteme i da su njihovi neposredni objektivni ciljevi bili najprije nacionalno a tek onda klasno usmjereni. Ekonomski procesi imperijalizma su identitet subjekta i objekta premjestili u kolonijalni svijet koji je tako postao revolucionarno poprište dvadesetog stoljeća. Suočen sa brutalnim ekonomskim iskorištavanjem od strane kapitalizma, tzv. treći svijet postao je novo poprište revolucionarne promjene. Pod ruhom nacionalnih oslobodilačkih pokreta klasna borba se preselila, kao što povijest prošlog stoljeća jasno pokazuje To ne znači da možemo potpuno otpisati proletarijat kao povijesno zastarjelu klasu koja više nema utjecaja na određivanje revolucionarne društvene promjene jer bismo, učinivši to, zapali u pogrešku kripto-objektivnog idealizma pripisanu »službenom marksizmu« tj. u svrstavanje raznolike i zamršene stvar nosti u pojednostavljenu kategoriju koja skriva više nego što razjašnjava. Štoviše, danas se apstraktni pojam »proletarijat« ili »radnička klasa« mora bezuvjetno podvrći istoj onakvoj kritici kakvu je Marx iznio u vezi s Malthusovim pojmom »stanovništva« u djelu »Prilog kritici političke ekonomije«. Problem Malthusovog pojma stanovništva je, prema Marxu, u tome što je, iako se čini da je najkonkretniji od svih pojmova, jer se naizgled bavi živim ljudima od krvi i mesa, u stvari vrlo apstraktan i ne sadrži vrlo važne karakteristike stvarnosti koju želi opisati. Svrstavajući sve ljude u opću kategoriju stanovništva Malthus zanemaruje konkretne razlike unutar te skupine tj. starost, spol. klasnu pripadnost itd. Zbog toga Malthus, između ostalog, nikada nije shvatio značaj klasne borbe i dijalektičkog povijesnog procesa već je u pao u apstraktni mehanizam koji opisuje vrlo malo a objašnjava još manje. Govoriti o »proletarijatu« u današnjim SAD isto je tako apstraktno kao Malthusovo pripovijedanje o stanovništvu. Pokušaj da se u istu kategoriju svrstaju dobro plaćene i podosta privilegirane skupine poput građevinskih radnika zajedno sa zapostavljenim skupinama kao što su pomoćni radnici, završava kočenjem stvarnih objektivnih društvu no-ekonomskih snaga koje djeluju u razvijenim kapitalističkim društvima i promašenim organizacijskim pokušajima nekih dijelova Nove ljevice. Objektivna činjenica s kojom se moramo suočiti jest da je američka radnička klasa vrlo rascjepkana na kulturnom, političkom i psihološkom ali i na ekonomskom i društvenom polju pa bi svaka konkretna klasna analiza morala priznati postojanje više od tuceta kvalitativno različitih proletarijata od kojih su samo jedan ili dva blizu stanja identiteta subjekta i objekta i prema tome potencijalno revolucionarna.
Nadalje, čak se i objektivne revolucionarne mogućnosti tih grupa moraju procijeniti u odnosu na mogućnosti monopolističkog kapitalizma da ih uklopi u sistem zadovoljavajući njihove ekonomske zahtjeve, kad su ovi konačno iznijeti i potpomognuti nekim organizacijama. Marksizam je oduvijek bio sklon pretpostavci da će kapitalizam propasti sutra ako ne već i prije i da će, prema tome, svaki njemu upućen ekonomski zahtjev predstavljati poslovičnu slamku koja lomi devina leđa. Taj mehanicistički proračun koji neprestano previđa ono što se može nazvati utopijskim momentom ostavio je niz pogrešaka i nazadovanja koja se mogu usporediti samo sa neuspjesima kripto-idealistićkih ortodoksnih marksista pri pokušajima marksističkog prikaza i preispitivanja marksizma. Stvar je u tome da je monopolistički kapitalizam vrlo jak i moćan i da samo program sa dalekosežnim organizacijskim ciljevima može imati revolucionarni značaj. Ovaj program mora se temeljiti na objektivnim potrebama za kvalitativno drugačijim načinom života, a ne na nemogućnosti kapitalizma da ispuni ekonomske zahtjeve. Ovaj kratak prikaz daje osnovu za marksističko objašnjenje neuspjeha klasičnih proleterskih revolucija, za uspješno uklapanje proletarijata i za premještanje revolucionarnog poprišta sa razvijenih industrijskih društava na društva kolonija ili trećeg svijeta. To također daje moguće objašnjenje činjenice da su skupine kao crnci, žene i studenti u SAD objektivno i potencijalno revolucionarnije od onog što se smatra klasičnim proletarijatom i zašto neposredna proizvodnja nije više jedino glavno revolucionarno poprište. Stanju opisano kao identitet subjekta i objekta sada prevladava u tim grupama i otkada je kapitalizam totalizirao svakidašnji život, revolucionarna poprišta premjestila su se također na potrošnju i način življenja.
Pokušaj da se objasni postvarenje proletarijata doveo je do preispitivanja drugog glavnog marksističkog pojma koji, nažalost, ni sam Marx nije nikada proučio. Što tvori klasu? Dogmatski ortodoksni odgovor jest da je kriterij odnos prema sredstvima proizvodnje. Objašnjenje je ovakvo: onaj koji posjeduje sredstva proizvodnje i unajmi rad je buržuj, a onaj koji prodaje svoju radnu snagu je proleter. Danas je, naravno situacija vrlo zamršena jer u SAD nije teško pronaći »radnike« koji posjeduju dionice — iako ih ima vrlo malo — i pripadnike »buržoazije« koji teško rade. Marxov kriterij za klasno određenje je vrsta životnih djelatnosti kojima se ljudi bave. Budući da različite vrste djelatnosti vode do različitog shvaćanja realnosti, razlučivanje proletarijata od buržoazije bilo je u Marxovo doba održivo. Radnici provode najveći dio svog vremena »proizvodeći« dok buržuji provode veći dio vremena pasivno »konzumirajući« ono što su radnici proizveli. Kao rezultat, razumljivo je zašto je buržoaska ideologija u osnovi kontemplativna i pasivna, dok su radnici objektivno u stanju da, nakon što su jednom preuzeli vlast, stvore korjenito i kvalitativno drugačije društvo.
Kao što je već pokazano, zbog pojave imperijalizma taj proces nije doveden do revolucionarnih posljedica i uz kapitalizam koji totalizira svakidašnji život tj. prodire ne samo u proizvod nju i kulturu već i u potrošnju i međuljudske odnose, konceptualno preispitivanje klasne strukture mora početi analizom totaliteta svakidašnjeg života. Ako je karakter svakidašnjeg života takav da dovodi do onog što je bilo opisano kao stanje identiteta subjekta i objekta, moguće je ljude dovedene u takvo stanje smatrati u najmanju ruku potencijalno revolucionarnima. Važno je naglasiti »potencijalno« jer je dosadašnje raspravljanje bilo usredotočeno na subjektivni moment revolucionarne svijesti koji je samo nužan uvjet za revoluciju premda je sam kao i svi drugi subjektivni momenti također objektivan. Ukoliko objek tivno stanje nije takvo da su revolucionarne snage jače od postojećih vladajućih klasa, revolucija je nemoguća. Dakle, iako takve skupine kao što su žene, studenti i crnci mogu imati objektivnu revolucionarnu svijest, to još nije dovoljno da bi oni mogli uspješno provesti revoluciju.
Ustvari, revolucionarne mogućnosti tih skupina moraju se procijeniti drugačije od načina mehanicističkog ortodoksnog marksizma koji revolucionarne mogućnosti pojedinih grupa procjenjuje u skladu sa pretpostavkom da monopolistički kapitalizam neće moći zadovoljiti njihove zahtjeve, ili, na još ciničniji način, očekujući da će te grupe onemogućiti normalno djelovanje kapitalizma dajući time SSSR-u značajne prednosti u međunarodnoj borbi super-sila. Valja ponoviti da monopolistički kapitalizam može na kraju ispuniti sve ekonomske zahtjeve ovih grupa tako da se, osim ako utopijski moment koji se podiže usporedo sa ekonomskim zahtjevima nije također naglašen, revolucionarne mogućnosti mogu lako otkloniti.
Unutar takvog konteksta revolucionarni zadatak nije pokušaj neposrednog provođenja revolucije — što bi od samog početka bilo osuđeno na neuspjeh — već nastojanje da se ostvare uvjeti u kojima se može provesti stvarna revolucionarna borba. Ovdje se pojavljuje utopija: ne kao apstraktna slika zemlje koja postoji samo u mislima, niti kao najviši stupanj raja u kojem bi sve bilo dobro i dovršeno, već kao telos koji daje smisao svakodnevnim djelatnostima dajući im svrhu.
Želja za nečim što bi se moglo opisati kao »besklasno društvo«, a pod čime se podrazumijeva društvo u kom nijedan čovjek nije oruđe drugog čovjeka, gdje nema iskorištavanja ni potiskivanja, objektivna je činjenica koja je u velikoj mjeri dio stvarnosti. Kao što je naglasio Gramsci, »objektivno« valja shvatiti kao završni proizvod nekog subjektivnog procesa. Prema tome, te su »utopijske« težnje življe i stvarnije od objektivne stva rnosti iznad koje i protiv koje moraju biti iznijete. Dok su ti objektivni sadržaji produkti sada mrtvih subjektivnosti za koje se može reći da žive samo kroz društvenu težinu postojećih ustanova, te nove »utopijske« težnje su izraz živuće subjektivnosti koja se pretvara u objektivnosti sutrašnjice.
Nadalje, u društvu poput SAD gdje je građanski način života razotkrio svu svoju prazninu i sada se pokazuje dosadnim i beznačajnim, više nego u danima fin de sieclea koje su Lukács i Thomas Mann tako oštro kritizirali i zadivljujuće opisivali, rad na stvaranju socijalističkog društva je jedna od rijetkih osmišljenih djelatnosti preostalih u jednom takvom otuđenom društvu. Za poduzimanje takve revolucionarne djelatnosti jedna od najvećih zapreka je baš dogmatski marksizam kao mrtva ideologija koja isključuje stvarnost i krivo usmjerava praksu. Pravi marksizam danas mora proizlaziti iz konkretne prakse a ne iz dogme pojačane puškom.
Što je praksa iz koje proizlazi taj kritički marksizam? Očito je da to nije otrcana partijska politika devetnaestog stoljeća već stvarna praksa koja se zbiva. U SAD, nakon brodoloma previše optimističkih nada teoretski naivne Nove ljevice. sada se odvija proces ponovnog uspostavljanja teorije i praktičkog organi ziranja. Nagli porast velikog broja seoskih komuna malo previše usmjercnih na ugodan način života, veliko zanimanje za organizaciju društva i nicanje svih vrsta grupa usmjerenih na kvaii-tativnu proinjenu svakidašnjeg života pruža raznolikost prakse iz koje proizlaze izložena teoretska razmatranja. Amerika nema nešto što bi se moglo nazvati živom marksističkom tradicijoin, što objašnjava povremenu nezrelost nekih pisaca Nove ljevice. No, to je također prednost jer mrtvi teret neplodnog i ideološkog marksizma ne tereti naša ramena. Ma koliko se to činilo paradoksalnim, zbog svega što je ovdje opisano, možda je lakše oblikovati i primijeniti novi kritički marksizam u SAD nego bilo gdje drugdje na svijetu.