Rudolph Berlinger

Humanost i utopija - Ontologijska skica

Würzburg

 


Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Preveo: Branko Despot;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.


I

Obje naslovne riječi »humanost« i »utopija« mogle bi probuditi privid, kao da se pri našim premišljanjima radi o nekom protustavljanju dvaju pojmova, naime pojmova »humanosti« i »utopije«, — ili čak o konfrontaciji humanog uvjerenja i ideologijski fiksiranog mišljenja.

Ipak, u kakve se teškoće dospijeva, ako se speeifično novovjekovni problem utopije razmotri s obzirom na misao humanosti, spoznaje se odmah, u slučaju da se razmisli o tome, kako je pojam humanitas jednom bio identifieiran s etički shvaćenom filantropijom.

koliko pitamo, zašto se barbar suprotstavlja homo humanus-u, neobrazovani obrazovanome, i pri tome dopustimo pitanje Iegitimnosti takvog suprotstavljanja, nalijećemo na uobičajenu konvenciju, u koju se čovjek može upustiti ili ne.

Na čemu se zapravo može spoznati, zašto se u jednom teku ćem smislu govori o tome, da ova ili ona ideologija jednostavno povređuje dignitas hominis? Jamačno na tome, što opstoji neki eonsensus omnium u pitanju, ta čovjek ipak ima od prirode danu aspiraciju, da se njegovo dostojanstvo poštuje i baš ne povređuje, u slučaju da se jednostavno prepustimo mnijenju, kako je ipak takozvano dostojanstvo čovjeka sada baš ono, što se nika da i nikako ne smije dovesti u pitanje.

Ipak, ako ovaj etički postulat ne treba jednostavno prešutno prihvatiti, i ako govor o humanitas hominis ne treba da ostane prazna tvrdnja, onda je neizbježno pitanje, čime je zapravo ovaj postulat ontologijski utemeljen.

To znači: Je li vrsta čovjekova bitka tako konstituirana da je naprosto pravedno, prirodu čovjeka ne samo više poštovati nego li prirodu životinje, nego upravo difereneiju čovjeka i životinje učiniti tako evidentnom, da svakome bude vidljivo, zašto s pravom, kao samorazumljivo, možemo govoriti od dignitas hominis, ali ne o dignitas bestiae. Životinje, tako mislimo, valja no vrstu čovjekova bitka valja respektirati, a zašto? Jer je u njoj utemeljeno dostojanstvo čovjeka.

Tvrdnja difereneije životinje i čovjeka može se samo onda održati, ako se dade pokazati, da se čovjek iz svog centra, dakle putem moći refleksije i slobode, esencijalno može istieati nad životinjom.

Zato nije slučajno, da sokratovski imperativ »gnothi sauton«, ako ga shvatimo ontologijski, upravo ne može više ciceronovski misliti: Spoznaj svoju fragilnost! jer ovu dijelimo sa životinjom, nego: Spoznaj tvoj rang bitka, koji se od Sokrata, premda tada još neizrađeno, poima kao subjektivnost subjekta.

No, ako se dignitet bitka reflektira s obzirom na biće vrste čovjeka, dakle na drugo njega samoga, a ne samo na drugo me-ne samoga, koji ja jesam, onda temelj dostojanstva čovjeka nazivamo dijalogičkom prirodom subjektivnosti subjekta, koji svoju socijalnu vezanost s drugim oglašava kao dijalog u riječi.

No, jezik kao medij socijalne komunikaeije čovjeka sa čovjekom nije samo dimenzija, u kojoj jedan s drugim ulazi u odnos rezonancije, tako da ono, što jednoga povezuje s drugim, može »ponovno odzvanjati«, u oglašenoj riječi može se naprotiv humanost čovjeka osjetilno zreti.

Uzme li se dakle prva naslovna riječ, »humanost«, onda ne mislimo neko uvjerenje ili ćudoredno odnošenje, nego ontologijsko fundiranje dostojanstva čovjeka u biti jezika, čija je supstancija riječ.

II

Slijedeća premišljanja na temu: »Humanost i utopija« ne slijede ni neku informatorsku, ni neku pragmatičku nakanu. Puštamo se naprotiv voditi od intencije, da stvarni problem, dakle misao humanosti i misao ideologije, pomaknemo u vidno polje razmišljanja. Pri tome polazimo od teze:

Humanost je temelj mogućnosti misli utopije.

Povijesno je ova teza prije svega uvjetovana u konkretnom odnosu opstanka političke i društvene situacije novoga vijeka. Nepobitna socijalistička funkeija utopije uzrokovana je čovjekom, koji se, pa bilo to i samo približno, hoće uskladiti sa svojom sociologijskom situacijom.

Ovaj aproksimativni karakter utopijskog mišljenja prinuđuje čovjeka na to, da iz temelja svojih mogućnosti projieira kreativne horizonte djelovanja, koji su sada stupili na mjesto nekadašnjih ideala, i to u svrhu onoga, što čovjek kao društveno biće treba da bude s obzirom na budućnost.

No čime je pak čovjek prinuđen, da sebi u obličju voljnih provokacija svijesti, kako se misli; iznosi prividni svijet što ga valja ozbiljiti, koji mu se u predodžbi pretvara u daleku budućnost, u ono što jednom treba da odredi njegovu sadašnjost.

Novovjekovno mišljenje utopije obrće odnos bitka i privida, praslike i paslike, zbiljnosti i nezbiljnosti, mogućnosti i nemogućnosti zato, jer čovjek u jednoj novoj imitatio Promethei elementarno pomoću slobode subjektivnosti uma kreativno, a ne više sokratovski, oslobađa utopijski predodžbeni svijet, svoje slike vodilje, svoje misli vodilje i svoje predodžbe vodilje. Utopije se konstruiraju, projektiraju i svijesti socijalno djelujućeg čovjeka predstavljaju kao upućivanja. Zato one nisu praslike i uzori, koji se zatiču kao idealna danost, ali oni nisu ni puka entia rationis, što ostaju u dimenziji svijesti. Utopije su naprotiv upute djelovanja, što ih čovjek snagom svoje soeijalno određene subjektivnosti sam sebi u tom smislu predočuje prema mjeri soeijalnih projektnih mogućnosti subjektivnosti subjekata, da ono, što je on nekoć shvaćao kao mišljevinu, treba sada da po stane moć što određuje realnost.

III

No odlučujuća točka jest ova: Ako su utopije jednom postale slikama vodiljama, onda se ove više ne propituju s obzirom na izvor u subjektivnosti subjekta. Socijalni se subjekt ima njima pokoravati.

Funkcija utopije sastoji se u tome, da one nešto kao budućnost ugrađuju u sadašnjost koju treba stvoriti; na taj način svijest ljudi jedne epohe svode na sebe, da bi prema normama svijeta utopije preradile sadašnjost s obzirom na ono, što još nije.

Iz tog razloga, a to je sada odskočna točka, utopija sadrži jedan inventorski momenat. Zbog toga se svijest igra i ingeniozno isprobava ono tobože nemoguće tako dugo, dok ne pronađe neku mogućnost, da nemoguće ipak ozbilji.

Zašto je ova pronalazačka igra moguća? Zato, jer akt kreativnog postavljanja u utopijskim projektima istom daje spoznati, da se nemoguće kao takvo uopće ne bi dalo misliti, kada mogućnost utopijskog mišljenja ne bi bila utemeljena u konstruirajućoj subjektivnosti subjekta čovjeka.

Zbog toga utopije u novovjekovnom smislu pojma nisu nezbiljske prikaze onoga, što uopće ne može postati zbiljsko, nego unaprijed nabačene mogućnosti, koje ponajprije u obličju nemogućnosti bude snagu indiferencije slobode, dok ne uspije ozbiljenje.

Zbiljnosno određene utopije ne potječu zato iz tlapnje svi jesti, nego iz socijalne fantazije subjektivnosti subjekta. One potječu iz njegove snage uobrazilije te mogu zato iz budućnosti već ovdje i sada potpuno oblikovati buduću sadašnjost, prije nego što je obična svijest prepoznala preobražavajuću snagu utopija.

IV

Misao utopije mogla je ipak kao takva biti tematizirana tek tada, kada se filozofijska svijest u toku svoje povijesti toliko razvila, da subjektivnost nije bila samo otkrivena, nego je u svojim bitnim crtama mogla biti potpuno reflektirana. Tek refleksijom otkrivena subjektivnost dala je da nastane svijest, dakle znanje, da ustrojstvo bitka subjekta u sebi uključuje kreativnu mogućnost takvog načina odstupanja od prirode, da on projektira neki budući svijet, i to radi ovladavanja prirodom. A zašto? Zato je je čovjek aporetički temelj svijeta što ga valja stvoriti — nipošto dakako temelj prirode, te se tako konačnošću svoga bitka može nazvati ontologijskim tjesnacem svijeta. Jer on je u svojim proizvodima konačan i to nije, on pomoću njih odjelovljuje svijet, koji kao djelo postaje, a ipak se ne može oduprijeti usisaju prolaznosti.

Razvijeno i prorađeno znanje o prakriterijima humanosti čovjeka daje spoznati napetost, između jedne predodžbe svijeta postavljene ponajprije kao projekt u obličju utopije i konkretnih odnosa čovjeka, štaviše, čini razgovjetnim, da odnosi ovdje i sada prije svega zadobivaju rang zbiljnosti koju on ima utopijski odrediti, i zatim, da se neukidljiva neskladnost ustrojstva bitka one humanitas čovjeka ne da ukinuti ni utopijskim djelovanjem.

V

Snaga utopije može se razviti onda, kada se njena navodna bezmjesnost ne zove proizvoljnost, nego još ne reflektirani princip jedne njime projieirane utopije.

Stoga je to ontologijsko odstupanje, ako se utopija, svedena na »bezavičajnost« ili bezmjesnost, na necubi ili kao zemlja »nigdje« ili na čovjeka, označava kao ničija zemlja. Ovo odstupaje sastoji se u tome, šta se umjesto pitanja o ontologijskom fundiranju utopije u bitku subjekta ostaje pri objašnjenju riječi u obličju nekog imena. Tada se zacijelo bezavičajnost pretvara u nepostojeću zemlju, a želja, što je povezana sa svakim utopijskim mišljenjem, u san želja, a mišljenje se pretvara u mišljenje želja.

Tome pridolazi, da se sadržaj misli utopije objektivira. Ontologijska bezmjesnost utopijâ postaje avetinjskom predmetnošću. Utopija poprima karakter autoriteta što samoga sebe fiksira, postvarenog autoriteta, ali ne snagom subjektivnosti subjekta što je sposobna za utopiju i što potrebuje utopiju, nego milošću onoga, tko utopiju jednom dogmatički postavlja, i time fiksira. Utopija se tada može pretvoriti u fetiš, što postaje apelacionim sudom, koji legitimira ili osuđuje djelovanje.

Interpretira li se svijet utopijski na taj način, onda se utopija može pretvoriti u logički fantom što se povukao iz dimen zije u svijesti, u ontologijski ekscentriranu mišljevinu, koja je poprimila fetiški karakter. Ako se utopijsko mišljenje i djelovanje tako postvari, onda je kreativno činjenje depotencirano, sloboda mišljenja i djelovanje fiksirana je i obrnuta u puku volju. Time je uvjetovana opasnost proizvoljnosti politički i društveno djelotvornih utopijâ.

No, ostane li utopija sačuvana u svom ontologijskom sklopu, tada ona ne postavlja nikakav postulatorski zahtjev, nego čuva svoj apelativni karakter i oslobađa mirujuću slobodu za djelovanje prema sebi.

VI

Mi dosada ne bismo bili označili bitnu diferenciju između utopija starog vijeka, da se nismo pitali, da li se eshatološke predodžbe mogu upotrijebiti makar samo i za interpretaciju novovjekovnog utopijskog mišljenja.

Kada bi se mogućnost i nemogućnost, zbiljnost i nezbiljnost, ništa i nešto, realnost i irealnost ikada mogle pokriti pomoću utopijskog mišljenja, tada bi zacijelo tako pokretno djelovanje u utopijskom horizontu moglo eliminirati slučaj i ne samo to, ono bi moglo ujedno biti akt sušte nužnosti, što djelatnom subjektu uskraćuje slobodu, da sebi ispostavlja kreativno utopijske svjetskodruštvene projekte i djelovanja.

VII

Utopijsko samorazumijevanje novog vijeka još je uvijek, sve do Ernsta Blocha, određeno modelom eshatologije. No cilja li utopija u horizontu novovjekovne subjektivnosti društvenog djelovanja zbiljski na ono, što će odnekuda jednom doći, kada se jedna ovostranost u sebi raspadne a kraj svijeta — misli se jamačno kraj prirode — postane činjenicom?

Zahvat unatrag za eshatologijskim modelom uistinu je subreptio jedne onostranosti, koja pod pretpostavkom strogo miš ljene subjektivnosti jedva da je usvojila razliku prirode i svijeta. Jer već diferencija između novovjekovnog utopijskog mišljenja i projekta platoničke idealne države, a već i vulgarna predodžba o nekoj onostranosti, sastoji se upravo u tome, da je diferencija između svjetske imanencije u smislu strogo mišljene transcendencije, što je u augustinovskom smislu navedena riječju: »Ecce quod erit in fine sine fine« pod pretpostavkama novovjekovne nastrojenosti svijesti, ništavna ako se, primjeriee, misli na filozofijski idealizam.

Ovu promijenjenu nastrojenost svijesti novog vijeka dovesti u alternativu neke ovostranosti ili onostranosti, znači naravno upravo održati fikciju, kao da su neka dana priroda i takozvane stvari i gole činjenice, među kojima je čovjek činjeniea među činjenicama i stvar među stvarima, identične. Priroda i stvar i čovjek i povijest mogu se naročito tako dugo prihvaćati kao fakti, dok operativna pramoć čovjeka, njegove stvaralačke mogućnosti još nisu razvijene, tako dugo dok slobodna moć uma kreativno još uvijek miruje usprkos rukovanju takvim činjenicama.

No u trenutku, kada čovjek na temelju uvida u um svoje kreativne slobode iskusi prirodu, čovjeka, stvar i povijest kao nešto njemu slobodno dano, kada on postane siguran, ne da je sve to za njega »pramaterija«, iz koje njegovo stvaralaštvo samo da može projektirati, planirati i konstruirati jedan svijet, nego ga treba stvoriti, kažem: u trenutku svoje evideneije svijeta, doživljava on sebe sad kao imitatora Promethei.

Međutim, i najviša svjetska utopija, koja se odvojila od modela eshatologije, od budućnosti s onu stranu ovostranosti, biva izlizana, potrošena, leži u dimenziji razjedajućeg vremena, koje sve što čuva, čuva kao ono proteklo i zato kao jednom bilo u povijesnom fiksiranju prošlosti. Što povijesno ostaje, jest misao utopije, a što se mijenja, nisu samo povijesni uvjeti ozbiljenja svjetske utopije, nego ne manje svagdanje stanje svijesti.

Time prazno vrijeme ne dobiva doduše neki smisao od pro šlosti, ali ga zacijelo dobiva od svojeg budućeg Jednom, dakle putem svog futuralnog Olim. Što jednom prošlim će biti, već se unaprijed definira putem onoga, što je kao budućnost u obličju utopijski određenog vremena već uvijek unaprijed definirano pomoću budućnosti sadašnjiee i prošlosti.

Utopijska je budućnost zato svagda već definirala prošlost, prije nego što je ova nastupila.

VIII

Tek nastanak novovjekovne svijesti svijeta, što se prometejski društveno izlaže pomoću utopija, dakako ne u tom smislu, da Prometej krade vatru s neba onostranosti, nego izbija iz »zemlje« subjektivnosti subjekta, koji oslobađa svoju kreativnu mogućnost, u veiikoj je mjeri utopijama oduzeo njihov pejorativni smisao kao i podozrenje, da su utopije naprosto nezbiljnosti i nemogućnosti.

Za novovjekovnu je svijest svijeta sigurno, da je utopijsko mišljenje zato konstitutivno za planirajuće stvaranje čovjeka, jer čovjek u sebi čuva jednu potenciju svijeta, koja se u akciji pokazuje kao svjetomoćnost i svjetovitost, ona mu daje moć i kompetenciju za izmjenu svijeta.

No, ako utopijsko mišljenje čovjeka sebe ipak ne pojmi aporetički — dakle kao apsolutno provedivo kroz čin, tako kao što se sudbina provodi — tada utopija postaje iluzorna i okreće se spram djelatnika kao samozavaravanje, koje izigrava neku buduću sadašnjost, što je zbog toga kao budućnost, neukidljiva, jer se putem ontologijskog ekscentriranja izdvojila iz sklopa bitka temelja mogućnosti, da postavlja produktivnu budućnost, i tako se uistinu pokazuje kao utopija bez budućnosti.

No ostane li misao utopije fundirana u aporetičkom ustrojstvu čovjekova bitka, tada je očito, da je nominalna definieija utopije: Utopija misli zapravo bezmjesnost, nedostatna, jer se dade odrediti, koja je ontologijska mjesna vrijednost novovjekovne misli utopije.

Ontologijski je izvor utopijskog mišljenja aporetički način što se nikada ne treba dovesti do sklada i zato nikada dovršiti, kako čovjek iz temelja svoje Ničim pogođene konačnosti projektira svijet, ovoga može pustiti da postane oblikujućom snagom, tako da se time promijeni povijesna zbiljnost svijeta.

No ontologija humanosti prinuđuje socijalno djelatnog čov jeka zato na utopije, jer je čovjek biće — biće mogućnosti, što svoj aporetički bitak nikada ne može sustići. Zato je pouzdanje humani bitni momenat mogućnosti misli utopije i ujedno opunomoćenje za »utopijsku« akciju.