Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Marx je dao ono što je osnovno u pitanju značenja iskustva Komune. Engels se nekoliko puta vraćao na tu temu, objašnjavajući Marxovu analizu i zaključke, ponekad tako snažno i reljefno osvjetljavajući druge strane pitanja, da je potrebno posebno se zadržati na tim objašnjenjima.
U svome djelu o stambenom pitanju (1872. g.) Engels već uzima u obzir iskustvo Komune, zaustavljajući se nekoliko puta na zadaćama revolucije prema državi. Zanimljivo je da se na konkretnoj temi očigledno ispoljavaju, s jedne strane, crte sličnosti medu proleterskom državom i sadašnjom državom, crte na osnovi kojih se može govoriti o državi u oba slučaja, a, s druge strane, crte različnosti ili prijelaz k uništenju države.
»Kako riješiti stambeno pitanje? U savremenom društvu ono se rješava isto onako kao i svako drugo društveno pitanje: postepenim ekonomskim izjednačenjem potražnje i ponude, a to je takvo rješenje, koje neprestano iznova rađa isto pitanje, to jest nije nikakvo rješenje. Kako će riješiti ovo pitanje socijalna revolucija, to zavisi ne samo od okolnosti vremena i mjesta; to je također povezano s pitanjima koja zasijecaju mnogo dublje, a među njima je najvažnije pitanje o uništenju suprotnosti između grada i sela. Kako se mi ne bavimo sastavljanjem utopističkih sistema o uređenju budućeg društva, to bi bilo više nego dokoličenje zadržavati se na tome. Ali jedno je nesumnjivo, naime da već sada u velikim gradovima ima dovoljno stambenih zgrada da bi se, pri racionalnom iskorišćivanju istih, mogla odmah ukloniti stambena kriza. To je, razumije se, ostvarljivo samo putem eksproprijacije sadašnjih vlasnika i putem naseljavanja u te kuće radnika bez stana ili radnika koji sada žive u veoma pretrpanim stanovima. I čim proletarijat osvoji političku vlast, takva društveno korisna mjera biti će isto tako lako izvodljiva kao i ostale eksproprijacije i useljenja u stanove koje vrši savremena »država« (str. 22. njem. izdanja 1887. godine).
Ovdje se ne razmatra promjena oblika državne vlasti, nego se samo objašnjava suština njene djelatnosti. Eksproprijacije i useljenja u stanove vrše se i po naređenju sadašnje države. Proleterska država, promatrana s formalne strane, također će »narediti« useljenje u stanove i eksproprijaciju kuća. Ali je jasno da bi stari izvršni aparat, činovništvo povezano s buržoazijom, bio nepodesan da provede u život naredbe proleterske države.
... »Potrebno je utvrditi da stvarno uzimanje svih oruđa radar cijele industrije od strane radnog naroda jest bitna suprotnost prudonovskom »otkupu«. Posljednje znači da svaki pojedini radni7c postaje vlasnik stana, seljačke parcele, oruđa rada; pri prvome, pak, vlasnik kuća, tvornica; oruđa rada ostaje »radni narod«. Iskorišćivanje tih kuća, tvornica i ostaloga teško da će se, bar u prelazno vrijeme, davati pojedinim osobama ili udruženjima bez naknade troškova. Isto tako uništenje zemljišnog vlasništva ne znači i uništenje zemljišne rente, nego njeno predavanje, makar i u promijenjenoj formi, društvu. Stvarno uzimanje svih oruđa rada od strane radnog naroda ne isključuje, dakle, ni u kom slučaju održanje zakupnih odnosa« (str. 69.).
Pitanje dodirnuto u ovom razmatranju, to jest: o ekonomskim osnovama izumiranja države, pretrest ćemo u slijedećoj glavi. Engels se izražava krajnje oprezno, govoreći da će proleterska država »teško« bez stanarine davati stanove, »bar u prelaznom periodu«. Davanje stanova, koji pripadaju cijelom narodu, uz stanarinu pojedinim porodicama pretpostavlja i kupljenje te stanarine i izvjesnu kontrolu, i ovaj ili onaj način normiranja raspodjele stanova. Sve ovo zahtijeva izvjestan oblik države, ali nikako ne zahtijeva naročiti vojni i birokratski aparat s naročito povlašćenim položajem službenih lica. A prijelaz u takvo stanje stvari u kome će biti moguće davati stanove besplatno povezan je s potpunim »izumiranjem« države.
Govoreći o prijelazu blankista na načelnu poziciju marksizma, poslije Komune i pod utjecajem njenog iskustva, Engels usput formulira tu poziciju na slijedeći način:
... »Nužnost političke akcije proletarijata njegove diktature kao prijelaz k ukidanju klasa, a s time i države« ... (str. 55.).
Neki ljubitelji cjepidlačke kritike ili buržoaski »uništitelji marksizma« možda će vidjeti protivurječnost između ovog priznanja »ukidanja države« i odricanja takve formule, kao anarhističke, u gore navedenom mjestu iz »Anti-Dühringa«. Ne bi bilo nikakvo čudo kad bi oportunisti i Engelsa ubrojili u »anarhiste« — sada sve češće socijal-šovinisti optužuju internacionaliste da su anarhisti.
Da će zajedno s ukidanjem klasa biti ukinuta i država, to je marksizam učio uvijek. Općepoznato mjesto o »izumiranju države« u »Anti-Dühringu« optužuje anarhiste ne naprosto zato što su oni za ukidanje države, nego zato što oni propovijedaju da je moguće ukinuti državu »od danas do sutra«.
Zbog toga što je danas vladajuća »socijal-demokratska« doktrina potpuno unakazila odnos marksizma prema anarhizmu u pitanju o uništenju države, bit će veoma korisno podsjetiti na jednu polemiku Marxa i Engelsa s anarhistima.
Ta polemika vođena je 1873. godine. Marx i Engels napisali su članke protiv prudonista, »autonomista« ili »antiautoritarista«, za talijanski socijalistički zbornik, i tek 1913. godine oni su se pojavili u njemačkom prijevodu u »Neue Zeit-u«.
»Ako politička borba radničke — klase pisao je Marx, ismijavajući anarhiste i njihovo odricanje politike — dobije revolucionarne forme, ako radnici mjesto diktature buržoazije postave svoju revolucionarnu diktaturu, onda oni vrše užasan zločin uvrede principa, jer zbog zadovoljenja svojih bijednih, grubih potreba dana, radi toga da bi slomili otpor buržoazije, radnici pridaju državi revolucionarni i prelazni oblik, mjesto da polože oružje i ukinu državu« (»Neue Zeit«r 1913.—14., godina 32., sv. 1., str. 40.).
Eto protiv kakvog je »ukidanja« države Marx isključivo ustajao, opovrgavajući anarhiste! Nikako ne protiv toga da država iščezne s iščezavanjem klasa ili da bude ukinuta s njihovim ukidanjem, nego protiv toga da se radnici odreknu upotrebe oružja, organiziranog nasilja, to jest države, koja treba da posluži cilju: »slomiti otpor buržoazije«.
Marx naročito podvlači — da se ne bi unakazivao pravi smisao njegove borbe protiv anarhista — »revolucionarni i prelazni oblik« države potrebne proletarijatu. Proletarijatu je samo privremeno potrebna država. Mi se niukoliko ne razilazimo s anarhistima u pitanju ukidanja države kao cilju. Mi tvrdimo da je radi postignuća tog cilja potrebno privremeno iskorišćivanje oruđa, sredstava, metoda državne vlasti protiv eksploatatora, kao što je za uništenje klasa poțrebna privremena diktatura ugnjetene klase. Marx najoštrije i najjasnije postavlja pitanje protiv anarhista: zbacujući jaram kapitalista, treba li radnici da »polože oružje«, ili da ga iskoriste protiv kapitalista radi toga da slome njihov otpor? A sistematsko iskorišćivanje oružja od strane jedne klase protiv druge; šta je to ako ne »prelazni oblik« države?
Neka se svaki socijal-demokrat zapita: je li on tako postavljao pitanje o državi u polemici s anarhistima? Je li tako postavljala to pitanje Ogromna većina službenih socijalističkih partija Druge Internacionale?
Engels još mnogo podrobnije i popularnije izlaže iste misli. On prije svega ismijava zbrku misli kod prudonista, koji su se nazivali »antiautoritaristi«, t. j. odricali svaki autoritet, svako podčinjavanje, svaku vlast. Uzmite tvornicu, željeznicu, brod na otvorenom moru — kaže Engels — zar nije jasno da je bez izvjesnog podčinjavanja, dakle, bez izvjesnog autoriteta ili vlasti nemoguće funkcioniranje ma kojeg od tih kompliciranih tehničkih pogona, zasnovanih na primjeni strojeva i planskoj saradnji mnogih osoba?
... »Ako ja ističem ove argumente — piše Engels — protiv najgrlatijih antiautoritarista, oni mi mogu odgovoriti samo slijedeće: »Da, to je točno, ali ovdje se ne radi o autoritetu koji mi dajemo našim delegatima, nego o izvjesnom nalogu«. Ti ljudi misle da mi možemo izmijeniti izvjesnu stvar ako joj promijenimo ime« ...
Pokazavši na taj način da su autoritet i autonomija pojmovi relativni, da se oblast njihove primjene mijenja u različitim fazama društvenog razvitka, da ih je apsurdno uzimati kao apsolutne, dodajući da se oblast primjene strojeva i krupne proizvodnje sve više širi, Engels prelazi od općih razmatranja o autoritetu na pitanje o državi.
»Kad bi autonomisti — piše on — htjeli da kažu jedino to da će socijalna organizacija budućnosti dozvoljavati autoritet samo u onim granicama koje će neizbježno propisivati uslovi proizvodnje, onda bi se s njima moglo sporazumjeti. Ali oni su slijepi prema svim činjenicama koje autoritet čine potrebnim, i strasno se bore protiv riječi.
»Zašto se antiautoritaristi ne ograniče na to da viču protiv političkog autoriteta, protiv države? Svi se socijalisti slažu u tome da će država, a s njome i politički autoritet, iščeznuti zbog buduće socijalne revolucije, to jest, da će javne funkcije izgubiti svoj politički karakter i pretvoriti se u jednostavne administrativne funkcije koje će bdjeti nad društvenim interesima. Ali antiautoritaristi zahtijevaju da se politička država ukine jednim udarcem, još prije nego što budu ukinuti oni društveni odnosi koji su je rodili. Oni zahtijevaju da prvim aktom socijalne revolucije bude ukidanje autoriteta.
»Da li su ta gospoda ikada vidjela revoluciju? Revolucija je, nesumnjivo, najautoritativnija stvar što može biti. Revolucija je akt u kome jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugom dijelu pomoću oružja, bajoneta i topova, to jest, sredstava vanredno autoritativnih. I pobjednička partija neizbježno biva prinuđena da održava svoju vladavinu pomoću onog straha koji reakcionerima ulijeva njeno oružje. Da se Pariska komuna nije oslanjala na autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije, zar bi se ona održala duže od jednoga dana? I zar mi nismo, naprotiv, u pravu da prekorimo Komunu zato što se ona tim autoritetom i suviše malo koristila? Dakle: ili — ili. Ili antiautoritaristi ne znaju sami šta govore, u tom slučaju samo siju zbrku, ili oni to znaju, i u tom slučaju izdaju stvar proletarijata. U oba slučaja oni služe samo reakciji« (str. 39.).
U ovom izlaganju dotaknuta su pitanja koja treba razmotriti u vezi s temom o odnosu između politike i ekonomike u periodu izumiranja države (toj temi posvećena je slijedeća glava). To je pitanje o pretvaranju javnih funkcija iz političkih u jednostavne administrativne funkcije, i pitanje o »političkoj državi«. Ovaj posljednji izraz, koji naročito može izazvati nesporazume, ukazuje na proces izumiranja države: izumiruća država na izvjesnom stupnju svog izumiranja može se nazvati nepolitičkom državom.
U navedenom Engelsovom razrnatranju i opet je najznačajnije postavljanje pitanja protiv anarhista. Socijal-demokrati, koji žele da budu Engelsovi učenici, milion puta su se sporili s anarhistima od 1873. godine naovamo ali su se sporili upravo onako, kako ne može i ne treba da se spore marksisti. Anarhistička predodžba o ukidanju države je zbrkana i nerevolucionarna — eto kako je Engels postavljao pitanje. Anarhisti ne će da vide upravo revoluciju u njenom nastojanju i razvitku; u njenim specifičkim zadaćama u odnosu prema nasilju, autoritetu, vlasti, državi.
Savremeni socijal-demokrati sveli su svoju uobičajenu kritiku anarhizma na čisto ćiftinsku banalnost: »mi, eto, priznajemo državu, a anarhisti ne priznaju!« Razumije se da takva banalnost mora da odbija iole misaone i revolucionarne radnike. Engels kaže nešto drugo: on podvlači da svi socijalisti priznaju da će država iščeznuti poradi socijalističke revolucije. On zatim konkretno postavlja pitanje revolucije, upravo ono pitanje koje obično socijal-demokrati zbog oportunizma zaobilaze, ostavljajući da ga, takoreći, »razrađuju« isključivo anarhisti. I, postavljajući to pitanje, Engels hvata bika za rogove: zar nije Komuna morala još više koristiti revolucionarnu vlast države, t. j. naoružanoga proletarijata, organiziranog kao vladajuća klasa?
Vladajuća službena socijal-demokracija obično se otresala pitanja o konkretnim zadaćama proletarijata u revoluciji ili naprosto podsmjehom filistra, ili, u najboljem slučaju, sofistički zaokolišavajući: »tamo ćemo vidjeti«. I anarhisti su dobili pravo da protiv takve socijal-demokracije govore da je ona izdala svoju zadaću revolucionarnog odgajanja radnika. Engels je iskoristio iskustvo posljednje proleterske revolucije upravo radi toga da najkonkretnije prouči šta i kako proletarijat ima da radi u odnosu prema bankama i prema državi.
Jedno od najznačajnijih, ako ne i najznačajnije razmatranje u djelima Marxa i Engelsa po pitanju o državi jest slijedeće mjesto u Engelsovom pismu Bebelu od 18. do 28. marta 1875. godine. To pismo, primjećujemo u zagradi, Bebel je, ukoliko mi znamo, prvi put objavio u drugom svesku svojih memoara (»lz mog života«), koji je izašao 1911. godine, t. j. 36 godina kasnije nego što je napisano i poslato.
Kritizirajući onaj isti projekat Gotskog programa koji je kritizirao i Marx u čuvenom pismu Brake-u i dotičući se specijalno pitanja o državi, Engels je pisao Bebelu ovo:
... »Slobodna narodna država pretvorila se u slobodnu državu. Po gramatičkom smislu ovih riječi, slobodna država je takva u kojoj je država slobodna prema svojim građanima, to jest država s despotskom vladom. Trebalo bi odbaciti sve to brbljanje o državi, naročito poslije Komune, koja već nije bila država u pravom smislu. Anarhisti su nam i previše boli oči »narodnom državom«, ma da već Marxovo djelo protiv Proudhona, a zatim »Komunistički manifest« direktno govore da se uvođenjem socijalističkog društvenog uređenja država sama od sebe raspada (sich auflöst) i iščezava. Budući da je država samo prelazna ustanova, kojom se moramo koristiti u borbi, u revoluciji, da bismo nasilno ugušili otpor svojih protivnika, čista je besmislica govoriti o slobodnoj narodnoj državi: doklegod je proletarijatu potrebna država, ona mu nije potrebna u interesu slobode, nego u interesu tlačenja njegovih protivnika, a kada bude moguće govoriti o slobodi, onda će država kao takva prestati da postoji. Stoga bismo mi predložili da se svuda mjesto riječi država stavi riječ: »općina« (»Gerneinwesen«), dobra stara njemačka riječ, koja može vrlo dobro zamijeniti francusku riječ »komuna« (str. 322. njemačkog originala).
Treba imati u vidu, da se ovo pismo odnosi na partijski program koji je Marx kritizirao u pismu datiranom svega nekoliko nedjelja kasnije od ovog pisma (Marxovo pismo od 5. maja 1875. godine) i da je Engels tada živio zajedno s Marxom u Londonu, Zbog toga, govoreći u posljednjoj rečenici »mi«, Engels nesumnjivo u svoje i Marxovo ime predlaže vodi njemačke radničke partije da izbaci iz programa riječ »država« i da je zamijeni riječju »općina«.
Kakvu bi dreku o »anarhizmu« podigle glavešine današnjeg »marksizma«, podešenog za upotrebu oportunista, kad bi im predložili takav ispravak programa!
Neka se deru. Za to će ih pohvaliti buržoazija.
A mi ćemo raditi svoj posao. Kada budemo vršili reviziju programa naše partije, trebat će bezuslovno uzeti u obzir savjet Engelsa i Marxa, da bismo bili bliže istini, da bismo uspostavili marksizam, očistivši ga od unakazivanja, da bismo sigurnije usmjerili borbu radničke klase za njeno oslobođenje. Među boljševicima sigurno se ne će naći protivnika savjeta Engelsa i Marxa. Teškoće bit će, možda, samo u terminu. U njemačkom jeziku postoje dva izraza za »općinu«, od kojih je Engels izabrao onaj koji ne označava pojedinu općinu, nego njihovu ukupnost, sistem općina. U ruskom jeziku ne postoji takav izraz, i možda ćemo morati uzeti francusku riječ »komuna«, ma da i to ima svoje nezgode.
»Komuna već nije bila država u pravom smislu« to je teorijski najvažnije Engelsovo tvrđenje. Poslije onoga što je gore izloženo, to tvrđenje je potpuno razumljivo. Komuna je prestajala da bude država, ukoliko je imala da ugnjetava ne većinu stanovništva, nego manjinu (eksploatatore); buržoasku državnu mašinu ona je razbila; mjesto naročite sile za ugnjetavanje na scenu se pojavljivalo samo stanovništvo. Sve je to odstupanje od države u pravom smislu. A da se Komuna učvrstila, onda bi u njoj sami od sebe »izumrli« tragovi države, ona ne bi trebala da »ukida« njene ustanove: one bi prestale da funkcioniraju već prema tome kako koja ne bi više imala šta da radi.
»Anarhisti nam bodu oči „narodnom državom”«; govoreći o tome Engels je imao u vidu prije svega Bakunjina i njegove napade na njemačke socijal-demokrate. Engels priznaje te napade utoliko točnim, ukoliko je »narodna država« isto takva besmislica i isto takvo odstupanje od socijalizma kao »slobodna narodna država«. Engels nastoji da ispravi borbu njemačkih socijal-demokrata protiv anarhista, da tu borbu učini načelno točnom, da je očisti od oportunističkih predrasuda prema »državi«. Ali, nažalost, Engelsovo pismo proležalo je u ladici 36 godina. Vidjet ćemo kasnije, da i poslije objavljivanja tog pisma Kautsky uporno ponavlja u biti iste pogreške na koje je upozoravao Engels.
Bebel je odgovorio Engelsu pismom od 21. septembra 1875. godine, u kome mu, između ostaloga, piše da se »potpuno slaže« s njegovim mišljenjem o projektu programa i da je on prekoravao Liebknechta (Libknehta) zbog njegove popustljivosti (str. 304. njem. izdanja Bebelovih memoara, t. II). Ali ako uzmemo Bebelovu brošuru »Naši ciljevi«, naći ćemo u njoj sasvim pogrešna rasuđivanja o državi:
»Država se mora pretvoriti iz države osnovane na klasnoj vladavini u narodnu državu« (njem. izd. »Unsere Ziele« 1886., str. 14).
Tako je naštampano u devetom (devetom!) izdanju Bebelove brošure! Nije čudo što je tako uporno ponavljanje oportunističkih rasuđivanja o državi upijala u se njemačka socijal-demokracija, naročito kad se uzme u obzir da su se Engelsova revolucionarna objašnjenja trpala u ladice, a da je sam život za dugo vrijeme »odučavao« od revolucije.
Kritika projekta Erfurtskog programa, koju je Engels poslao Kautskom 29. juna 1891. godine, a koja je objavljena tek deset godina kasnije u »Neue Zeit-u«, ne može se zaobići pri analizi učenja marksizma o državi, jer je ona uglavnom posvećena baš kritici oportunističkih pogleda socijal-demokracije na pitanja državnog uređenja.
Napomenut ćemo usput da po pitanjima ekonomike Engels također daje jednu veoma dragocjenu uputu, koja pokazuje kako je on pažljivo i s koliko pronicavosti pratio baš promjene formi savremenog kapitalizma i kako je stoga umio u izvjesnoj mjeri anticipirati zadaće naše, imperijalističke, epohe. Evo te upute: povodom riječi »odsustvo plana« (Planlosigkeit), koja se upotrebljava u projektu programa kao karakteristika kapitalizma, Engels piše:
»Ako mi od dioničkih društava prelazimo na trustove, koji sebi potčinjavaju i monopoliziraju cijele industrijske grane, onda tu prestaje ne samo privatna proizvodnja, nego i odsustvo plana. (»Neue Zeit«, god. 20., t. I., 1901.—1902., str. 8.)
Ovdje je uzeto ono najglavnije u teorijskoj ocjeni savremenog kapitalizma, t. j. imperijalizma, naime, da se kapitalizam pretvara u monopolistički kapitalizam. Posljednju riječ moramo podvući, jer najrasprostranjemija pogreška jest buržoasko-reformističko tvrđenje da monopolistički i državno-monopolistički kapitalizam tobože već i nije kapitalizam, da on već može biti nazvan »državnim socijalizmom« i tome slično. Potpunog plana, naravno, trustovi nisu dali, ne daju ga dosad i ne mogu ga dati. Ali i ukoliko oni daju plan, ukoliko magnati kapitala unaprijed predviđanju opseg proizvodnje u nacionalnom ili čak međunarodnom razmjeru, ukoliko je planski reguliraju, mi ipak ostajemo u kapitalizmu, iako u njegovom novom stadiju, ali nesumnjivo u kapitalizmu. »Bliskost« takvog kapitalizma socijalizmu mora biti za istinske predstavnike proletarijata dokaz za bliskost, lakoću, ostvarivost, neodložnost socijalističke revolucije, a nikako ne dokaz za to da se trpeljivo odnosimo prema odricanju te revolucije i uljepšavanju kapitalizma, čime se zanimaju svi reformisti.
Ali vratimo se pitanju o državi. Ovdje Engels daje tri vrste naročito dragocjenih uputa: prvo, po pitanju o republici; drugo, o vezi nacionalnog pitanja s državnim uređenjem; treće, o mjesnoj samoupravi.
Što se republike tiče, Engels je od toga učinio težište svoje kritike projekta Erfurtskog programa. A ako se sjetimo kakvo je značenje dobio Erfurtski program u cijeloj međunarodnoj socijal-demokraciji, kako je on postao uzorom cijele Druge Internacionale, onda se bez pretjerivanja može reći da Engels ovdje kritizira oportunizam cijele Druge Internacionale.
»Politički zahtjevi projekta — piše Engels — pate od krupnih nedostataka. U njemu nema onoga (kurziv je Engelsov) što je upravo trebalo reći.«
Dalje se objašnjava da je njemački ustav zapravo kopija ultrareakcionarnog ustava od 1850. godine, da je Reichstag, kako je rekao Wilhelm Liebknecht samo »smokvin list apsolutizma«, da je »očevidna besmislica« htjeti na osnovi ustava koji ozakonjuje male države i savez malih njemačkih država ostvariti »pretvaranje svih sredstava za rad u zajedničko vlasništvo«.
»Dodirivati tu temu je opasno« — dodaje Engels, koji je vrlo dobro znao da je u Njemačkoj nemoguće legalno istaći u programu zahtjev za republiku. Ali se Engels ne miri naprosto s ovim očiglednim razlogom s kojim se »svi« zadovoljavaju. Engels nastavlja: ipak se stvar, na ovaj ili onaj način, mora pokrenuti. Koliko je to potrebno pokazuje oportunizam, koji baš sada uzima maha (einreissende) u većem dijelu socijal-demokratske štampe. Bojeći se da se ne obnovi zakon protiv socijalista ili sjećajući se nekih preuranjenih izjava danih u vrijeme kad je važio taj zakon, neki sad hoće da partija prizna da je sadašnji, zakonski poredak u Njemačkoj dovoljan za mirno ostvarenje svih njenih zahtjeva«...
Da je njemačka socijal-demokracija radila bojeći se obnavljanja izuzetnog zakona protiv socijalista, tu osnovnu činjenicu Engels ističe na prvi plan i, bez okolišavanja, naziva to oportunizmom, proglašujući, baš zbog tog nepostojanja republike i slobode u Njemačkoj, potpuno besmislenim snove o »mirnom« putu. Engels je dovoljno oprezan i ne vezuje sebi ruke. On priznaje da je u zemljama gdje postoji republika ili u zemljama s veoma velikom slobodom »moguće zamisliti« (samo »zamisliti«!) miran razvitak k socijalizmu, ali u Njemačkoj, ponavlja on:
... »u Njemačkoj, gdje je vlada gotovo svemoćna, a Reichstag i sve druge predstavničke ustanove nemaju stvarne vlasti, u Njemačkoj proglasiti nešto slično, i usto bez ikakve potrebe, znači skinuti smokvin list s apsolutizma i sobom prikriti njegovu golotinju ...«
Prikrivačima apsolutizma stvarno su se i pokazali u ogromnoj većini službeni vode njemačke socijal-demokracije, koja je strpala »u ladicu« ove upute.
... »Takva politika može samo odvesti partiju za dugo vrijeme na lažan put. Na prvi plan ističu se opća, apstraktna politička pitanja i na taj način prikrivaju najbliža, konkretna pitanja koja se sama od sebe postavljaju na dnevni red u prvim krupnim događajima, u prvoj političkoj krizi. Šta može proizaći iz toga osim to da se partija iznenada u odlučnom momentu pokaže bespomoćnom, da u njoj po odlučujućim pitanjima vlada nejasnost i nejedinstvenost, jer se ta pitanja nikada nisu pretresala ...
»To zaboravljanje velikih, glavnih gledišta zbog trenutnih interesa dana, ta jurnjava za trenutilim uspjesima i borba za njih bez obzira na kasnije posljedice, to žrtvovanje budućnosti pokreta njegovoj sadašnjici možda se vrši iz »poštenih« razloga. Ali to je oportunizam, i ostaje oportunizam, a »pošteni« oportunizam možda je najopasniji od svih...
»Ako je išta izvan sumnje, onda je izvan sumnje to da naša partija i radnička klasa mogu doći na vlast samo pri takvoj formi političke vladavine kao što je demokratska republika. Ova posljednja je čak specifična forma za diktaturu proletarijata, kao što je to pokazala već velika francuska revolucija ...«
Engels ovdje ponavlja u naročito reljefnom obliku onu osnovnu misao koja se kao crvena nit provlači kroz sva Marxova djela, naime, da je demokratska republika najbliži put diktaturi proletarijata. Jer takva republika, niukoliko ne odstranjujući vladavinu kapitala pa, dakle, ni ugnjetavanje masa i klasnu borbu, neizbježno vodi takvom proširenju, razvijanju, jasnoći i zaoštravanju te borbe da, čim nastane mogućnost zadovoljenja osnovnih interesa ugnjetavanih masa, ta mogućnost se ostvaruje neminovno i jedino u diktaturi proletarijata, u rukovodenju tih masa od strane proletarijata. Za cijelu Drugu Internacionalu ovo su također »zaboravljene riječi« marksizma, i njihovo zaboravljanje je neobično jarko ispoljila historija menjševičke partije za prvo polugođe ruske revolucije od 1917, godine.
O pitanju federativne republike u vezi s nacionalnim sastavom stanovništva Engels je pisao:
»Šta treba da dođe sadašnje Njemačke?« (s njenim reakcionarnim monarhističkim ustavom i isto tako reakcionarnom podjelom na male države, podjelom koja ovjekovječuje specifični »prusijanizam«, mjesto da ih rastvori u Njemačkoj kao cjelini). Po mome mišljenju proletarijat može upotrebiti samo oblik jedinstvene i nedjeljive republike. Federativna republika je još i danas, uopće uzev, nužna na ogromnom teritoriju Sjedinjenih Država, ma da na njihovom istoku već postaje smetnja. Ona bi bila korak naprijed u Engleskoj, gdje na dva ostrva žive četiri nacije i gdje, bez obzira na jedinstvo parlamenta, postoje jedan pored drugoga tri sistema zakonodavstva. Ona je već odavno postala smetnja u maloj Švajcarskoj, i ako se tamo federativna republika može još trpjeti, to je samo zbog toga što se švajcarska zadovoljava ulogom čisto pasivnog člana evropskog sistema država. Federalističko pošvajcarenje Njemačke bilo bi za nju ogroman korak nazad. Dvije stvari odlikuju saveznu državu od potpuno jedinstvene države, naime, da svaka pojedina država koja ulazi u savez, da svaki kanton ima svoje posebno građansko i krivično zakonodavstvo, svoje posebno uređenje sudova; zatim da pored narodne skupštine postoji predstavnički dom država, u kome svaki kanton glasa kao takav, bez obzira da li je veliki ili mali.« U Njemačkoj savezna država je prijelaz potpuno jedinstvenoj državi, i »revoluciju odozgo« od 1866. i 1870. godine ne treba okretati nazad, nego je dopuniti »pokretom odozdo.«
Engels ne samo što nije ravnodušan prema pitanju o oblicima države, nego se, naprotiv, stara da sa izvanrednom brižljivošću analizira upravo prelazne oblike, da bi uzeo u obzir, u zavisnosti od konkretno-historijskih osobitosti svakog pojedinog slučaja, od čega k čemu prelazi dani prelazni oblik.
Engels, kao i Marx, brani, s gledišta proletarijata i proleterske revolucije, demokratski centralizam, jedinstvenu i nedjeljivu republiku. On smatra federativnu republiku ili kao izuzetak i smetnju, ili kao prijelaz od monarhije centralističkoj republici; kao »korak naprijed« u izvjesnim naročitim uslovima. I među tim naročitim uslovima ističe se nacionalno pitanje.
Kod Engelsa, kao kod Marxa, bez obzira na njihovu nepoštednu kritiku reakcionarnosti malih država i prikrivanja te reakcionarnosti nacionalnim pitanjem u određenim konkretnim slučajevima, nigdje nema ni traga od težnje da se otresu nacionalnog pitanja, težnje koja se javlja kao pogreška holandskih i poljskih marksista, koji polaze od opravdane borbe protiv malograđanski-uskog nacionalizma »svojih« malih država.
Čak u Engleskoj gdje su i geografski uslovi, i zajednički jezik, i historija mnogih vjekova, izgledalo bi, »svršili« s nacionalnim pitanjem pojedinih sitnih dijelova Engleske, čak i ovdje Engels uočava jasnu činjenicu da nacionalno pitanje još nije iživljeno, i zato priznaje federativnu republiku kao »korak naprijed«. Razumije se, ovdje nema ni traga odricanju od kritike nedostataka federativne republike i od najodlučnije propagande i borbe za jedinstvenu centralističko—demokratsku republiku.
Međutim demokratski centralizam Engels nikako ne shvaća u onom birokratskom smislu u kome taj pojam upotrebljavaju buržoaski i sitnoburžoaski ideolozi, uključujući u ove posljednje i anarhiste. Za Engelsa centralizam niukoliko ne isključuje takvu široku mjesnu samoupravu koja, pri dobrovoljnoj obrani jedinstva države od strane »komuna« i oblasti, bezuslovno uklanja svaki birokratizam i svako »komandiranje« odozgo.
... »Dakle jedinstvena republika« — piše Engels razvijajući programatske poglede marksizma na državu »ali ne u smislu sadašnje francuske republike, koja ne predstavlja više nego carstvo bez cara, osnovano 1708. godine. Od 1792. do 1798. godine svaki francuski departman, svaka općina (Gemeinde) koristila se punom samoupravom po amerikanskom uzoru, i to moramo imati i mi. Kako treba organizirati samoupravu i kako se može i bez birokracije, to nam je pokazala i dokazala Amerika i prva francuska republika, a i danas još pokazuju Kanadą, Australija i druge engleske kolonije.
I takva pokrajinska (oblasna) i općinska samouprava je mnogo slobodnija ustanova nego, na primjer, švajcarski federalizam, u kome je kanton, doduše, veoma nezavisan u odnosu prema Bundu« (t. j. prema federativnoj državi kao cjelini), »ali je isto tako nezavisan prema kotaru i prema općini. Kantonalna vlada postavlja kotarske načelnike (Stadtshaltere) i prefekte, čega uopće nema u zemljama engleskog jezika i što mi moramo kod sebe ubuduće ukloniti isto onako odlučno, kao i pruske zemaljske i vladine savjetnike« (komesare, kotarske načelnike, gubernatore, uopće činovnike postavljene odozgo). U skladu s tim, Engels predlaže da se točka programa o samoupravi formulira ovako: »Puna samouprava u pokrajini« (guberniji ili oblasti), »kotaru i općini, koju vrše činovnici izabrani na osnovi općeg prava glasa; ukidanje svih mjesnih vlasti koje postavlja država«.
U »Pravdi« (br. 68 od 28. maja 1917. godine), koju je zabranila vlada Kerenskog i ostalih »socijalističkih« ministara, imao sam već prilike da ukazujem kako su u ovoj točci — razumije se, ne samo u ovoj jednoj — naši tobože socijalistički predstavnici tobože revolucionarne tobože demokracije izvršili vapijuće odstupanje od demokratizma. Razumljivo je što su ljudi koji su se »koalicijom« vezali s. imperijalističkom buržoazijom ostajali gluhi za ta ukazivanja.
Krajnje je važno primijetiti, da Engels s činjenicama u ruci, na najtočnijem primjeru, opovrgava naročito među sitnoburžoaskom demokracijom raširenu predrasudu — da tobože federativna republika obavezno označava više slobode nego centralistička. To je netočno. Činjenice koje navodi Engels, a tiču se centralističke francuske republike od 1792. do 1798. godine i federalističke švajcarske to opovrgavaju. Više slobode davala je stvarno demokratska centralistička republika nego federalistička. Ili drukčije rečeno: najveća mjesna, oblasna i dr. sloboda, poznata u historiji, bila je dana od centralističke, a ne od federativne republike.
Na tu činjenicu, kao i na uopće cijelo pitanje o federativnoj i centralističkoj republici i o mjesnoj samoupravi, obraćalo se i obraća nedovoljno pažnje u našoj partijskoj propagandi i agitaciji.
U predgovoru trećem izdanju »Građanskog rata u Francuskoj« — taj predgovor datiran je sa 18. marta 1891. godine i najprije je bio odštampan u časopisu »Neue Zeit« — Engels, uporedo s interesantnim usputnim primjedbama na pitanja povezana s odnosom prema državi, daje izvanredno reljefan rezime pouka Komune. Taj rezime, produbljen cijelim iskustvom dvadesetgodišnjeg perioda koji je odvajao autora od Komune, i naročito uperen protiv »praznovjerne vjere u državu«, raširene u Njemačkoj, može opravdano biti smatran posljednjom riječi marksizma po pitanju koje razmatramo.
»Francuskoj — primjećuje Engels — radnici su poslije svake revolucije bili naoružani; »zbog toga je za buržuje, koji su se nalazili na državnom krmilu, razoružanje radnika bilo prva zapovijed. Otuda — poslije svake revolucije koju su izvojevali radnici, nova borba, koja se svršava porazom radnika«...
Bilanca iskustva buržoaskih revolucija koliko je kratka toliko je izrazita. Suština stvari — uostalom i po pitanju o državi (ima li ugnjetavana klasa oružje?) ovdje je vanredno zahvaćena. Upravo tu suštinu najčešće i zaobilaze i profesori, koji se nalaze pod utjecajem buržoaske ideologije, i sitnoburžoaski demokrati. U ruskoj revoluciji 1917. godine »menjševiku«, »također-marksistu« Cereteliju pripala je čast (Cavaignacovska čast) da izbrblja tu tajnu buržoaskih revolucija. U njegovom »historijskom« govoru od 9. juna Cereteliju se omaklo da je buržoazija riješila da razoruža petrogradske radnike, predstavljajući, razumije se, tu odluku i kao njenu i kao »državnu« potrebu uopće!
Historijski govor Ceretelija od 9. juna bit će sigurno za svakog historičara revolucije od 1917. godine jedna od najočiglednijih ilustracija za to, kako je blok esera i menjševika, predvođen gospodinom Ceretelijem, prešao na stranu buržoazije protiv revolucionarnog proletarijata.
Druga usputna Engelsova primjedba, također u vezi s pitanjem o državi, odnosi se na religiju. Poznato je da se njemačka socijal-demokracija, prema tome kako je trulila, postajući sve više oportunističkom, sve češće i češće srozavala na filistarsko iskrivljavanje čuvene formule: »religija se objavljuje privatnom stvari«. Naime, ta se formula tumačila tako, da je i za partiju revolucionarnog proletarijata pitanje religije privatna stvar!! Protiv te potpune izdaje revolucionarnog programa proletarijata je i ustao Engels, koji je 1891. godine promatrao tek najslabije klice oportunizma u svojoj partiji i koji se zbog toga najopreznije izražavao:
»Kako su u Komuni sjedili gotovo samo radnici ili priznati predstavnici radnika, njene su odluke imale izrazito proleterski karakter. Ili su te odluke dekretirale takve reforme kojih se republikanska buržoazija bila odrekla samo iz kukavičluka, a koje sačinjavaju neophodnu osnovu za slobodnu djelatnost radničke klase, kao što je provođenje načela da je religija u odnosu prema državi čisto privatna stvar, ili je Komuna izdavala odluke koje su bile neposredno u interesu radničke klase i koje su dijelom duboko zasijecale u stari društveni poredak«...
Engels je namjerno podvukao riječi »u odnosu prema državi«, bijući pravo u čelo njemački oportunizam, koji je objavljivao da je religija privatna stvar u odnosu prema partiji i na taj način snižavao partiju revolucionarnog proletarijata na nivo najbanalnije »slobodnomislilačke« ćiftarije, koja je spremna da dozvoli beskonfesionalnost, ali koja se odriče zadaća partijske borbe protiv religioznog opiuma koji zaglupljuje narod.
Budući historičar njemačke socijal-demokracije, koji bude ispitivao uzroke njenog sramnog kraha 1914. godine, naći će dosta interesantnog materijala po tom pitanju, počevši od okolišavajućih izjava u člancima idejnog vođe partije, Kautskog, koje širom otvaraju vrata oportunizmu, i završavajući odnosom partije prema »Los-von-Kirche-Bewegung-u« (pokret za odvajanje od crkve) 1913. godine.
Ali prijeđimo na to kako je Engels dvadeset godina poslije Komune rezimirao njene pouke za borbeni proletarijat.
Evo koje pouke Engels ističe na prvi plan:
»Baš ugnjetačka sila dotadašnje centralizirane vlade, vojska, politička policija, birokracija, koju je Napoleon stvorio 1798. godine i koju je otad svaka nova vlada preuzimala kao dobrodošlo oruđe i iskorišćivala ga protiv svojih protivnika, baš ta sila trebala je da padne svuda, kao što je već bila pala u Parizu.
»Komuna je odmah u početku morala priznati da radnička klasa, došavši na vlast, ne može dalje gospodariti sa starom državnom mašinom; da ta radnička klasa, da ne bi izgubila svoju tek izvojevanu vlast, mora, s jedne strane, ukloniti svu staru mašinu ugnjetavanja, koja je dotle upotrebljavana protiv nje, a s druge strane, da se mora osigurati protiv svojih vlastitih deputata i činovnika, proglašavajući da su svi oni, bez ikakvog izuzetka, smijenjivi u svako doba« ...
Engels neprestano podvlači da ne samo u monarhiji, nego i u demokratskoj republici država ostaje država, t. j. zadržava svoju glavnu karakterističnu crtu: da pretvara službena lica, »sluge društva«, njegove organe u gospodare nad njim.
... »Protiv ovoga, u svima dosadašnjim državama neizbježnog pretvaranja države i državnih organa od slugu društva u gospodare društva, Komuna je primijenila dva nepogrešiva sredstva. Prvo, ona je na sva mjesta, u upravi, u sudstvu, u narodnoj prosvjeti, postavljala lica izabrana općim pravom glasa, s tim da ta lica mogu u svako doba biti opozvana odlukom njihovih birača. I drugo, ona je za sve službe, visoke i niske, plaćala samo onoliku plaću koliku su primali drugi radnici. Najviša plaća koju je Komuna uopće plaćala bila je 6.000 franaka.* Time je jurenju za položajima i karijerizmu bila stavljena sigurna brana, čak i nezavisno od vezanih mandata poslanika u predstavničkim tijelima, koje je Komuna osim toga uvela« ...
Engels ovdje prilazi onoj interesantnoj granici gdje se dosljedna demokracija, s jedne strane, pretvara u socijalizam, a, s druge strane, gdje ona zahtijeva socijalizam. Jer za uništenje države neophodno je pretvaranje funkcija državne službe u takve jednostavne operacije kontrole i evidencije koje su dokučive, dostupne ogromnoj većini stanovništva, a onda i svem stanovništvu bez razlike. A potpuno odstranjenje karijerizma zahtijeva da »počasno« mjestašce, makar i ne donosilo prihode, ne može poslužiti kao mostić za preskakanje na položaje u bankama i dioničkim društvima koji nose velike prihode, kao što to neprestano biva u svima, pa i najslobodnijim kapitalističkim državama.
Ali Engels ne pravi onu pogrešku koju, na primjer, prave neki marksisti po pitanju prava nacije na samoodređenje: u kapitalizmu ono je, vele, nemoguće, a u socijalizmu je suvišno. Slično, tobože oštroumno, a ustvari netočno, mišljenje bilo bi moguće ponoviti za koju mu drago demokratsku ustanovu, pa i za skromne plaće činovnika, jer do kraja dosljedan demokratizam u kapitalizmu je nemoguć, a u socijalizmu će izumrijeti svaka demokracija.
To je sofizam, nalik na onu staru šalu: da li čovjek postaje ćelav ako izgubi jednu dlaku.
Razvijanje demokracije do kraja, istraživanje formi tog razvijanja, provjeravanje njihovo praksom i t. d. — sve je to jedna od sastavnih zadaća borbe za socijalnu revoluciju. Uzet sam za se, nikakav demokratizam ne će dati socijalizam, ali u životu demokratizam ne će nikada biti »uzet sam za se«, nego će biti »uzet zajedno«, utjecat će i na ekonomiku, gurat će njezin preobražaj, bit će pod utjecajem ekonomskog razvitka i t. d. Takva je dijalektika žive historije.
Engels nastavlja:
... »To razbijanje (Sprengung) stare državne vlasti i njeno zamjenjivanje novom, doista demokratskom, podrobno je opisano u trećem odjeljku »Građanskog rata«. No bilo je potrebno da se ovdje još jednom zadržimo na nekim crtama tog zamjenjivanja, jer je baš u Njemačkoj praznovjerna vjera u državu prešla iz filozofije u opću svijest buržoazije, pa čak i mnogih radnika. Prema učenju filozofa država je postvarenje ideje«, ili, prevedeno na filozofski jezik, carstvo božje na zemlji, oblast u kojoj se ostvaruje ili treba da se ostvari vječna istina i pravda. A otuda proistječe praznovjerno poštovanje države i svega onog što je u vezi s državom, praznovjerno poštovanje koje se tim lakše ukorenjuje što se ljudi od djetinjstva navikavaju na misao da se poslovi i interesi, zajednički cijelom društvu, ne mogu drukčije obavljati i čuvati nego kako su se i dosad obavljali i čuvali, to jest, pomoću države i njenih činovnika, nagrađenih unosnim mjestima. Ljudi uobražavaju da su napravili neobično smion korak ako su se oslobodili vjere u nasljednu monarhiju i postali pristalice demokratske republike. U stvari, pak, država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i to u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji. U najboljem slučaju, država je zlo koje proletarijat, pobijedivši u borbi za svoju klasnu vladavinu, nasljeđuje; pobjedonosni proletarijat, onako isto kao i Komuna, morat će odmah odsjeći najgore strane tog zla, dok novo pokoljenje, izraslo u novim, slobodnim društvenim uslovima, ne bude u stanju da odbaci svu tu starudiju državnosti.«
Engels je opominjao Nijemce da ne bi u slučaju zamjenjivanja monarhije republikom zaboravili principe socijalizma po pitanju o državi uopće. Njegove opomene čitaju se danas kao neposredna lekcija gospodi Ceretelima i Černovima, koji su u svojoj »koalicionoj« praksi ispoljili praznovjernu vjeru u državu i praznovjerno poštovanje države!
Još dvije primjedbe. 1) Kad Engels govori da i u demokratskoj republici, »ništa manje« nego u monarhiji, država ostaje »mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge«, to nikako ne znači da je za proletarijat svejedno kakva je forma ugnjetavanja, kao što »uče« neki anarhisti. Sira, slobodnija, otvorenija forgna klasne borbe i klasnog ugnjetavanja ogromno olakšava proletarijatu borbu za uništenje klasa uopće.
2) Zašto će tek novo pokoljenje biti u stanju da odbaci svu starudiju državnosti, to pitanje povezano je s pitanjem o savlađivanju demokracije na koje i prelazimo.
Engels je imao priliku da se o tome izjasni u vezi s pitanjem o naučnoj netočnosti imena »socijal-demokrat«.
U predgovoru izdanju svojih članaka 1870-ih godina o raznim temama, poglavito »internacionalnog« sadržaja (Internationales aus dem Volkstaat) — predgovoru koji je datiran sa 3. januara 1894. godine, t. j. napisanom godinu i po prije Engelsove smrti, on je pisao da se u svim člancima upotrebljava riječ »komunist«, a ne »socijal-demokrat«, jer su se tada socijal-demokratima nazivali prudonisti u Francuskoj i lasalijanci u Njemačkoj.
... »Za Marxa i mene — nastavlja Engels — bilo je stoga apsolutno nemoguće za obilježavanje specijalno našeg gledišta upotrebljavati tako rastežljiv izraz. Danas stvar stoji drukčije, i ta riječ (»socijal-demokrat«) može, možda, i da se primi (mag passieren), iako ona ostaje netočna (unpassend, nepodesna) za takvu partiju čiji ekonomski program nije naprosto socijalistički uopće, nego direktno komunistički, i čiji je politički konačni cilj savlađivanje čitave države, pa dakle i demokracije. Međutim, ime istinskih (Engelsov kurziv) političkih partija nikad im potpuno ne odgovara; partija se razvija, ime ostaje«.
Dijalektičar Engels ostao je do kraja svog života vjeran dijalektici. Marx i ja, kaže on, imali smo divno, naučno točno ime partije, ali nije bilo istinske, t. j. masovne proleterske partije. Danas (kraj XIX. vijeka) postoji istinska partija, ali njeno ime naučno je netočno. Ne mari, »može da se primi«, samo neka se partija razvija, neka samo naučna netočnost njenog imena ne bude od nje sakrivena i neka ne smeta njenom razvitku u točnom pravcu!
Možda će neki šaljivčina i nas, boljševike, da engelsovski tješi: mi imamo istinsku partiju, ona se odlično razvija; »može da se primi« i takva besmislena, nakazna riječ kao što je »boljševik«, koja ne izražava apsolutno ništa osim te čisto slučajne okolnosti da smo mi na briselsko-londonskom kongresu 1903. godine imali većinu... Može biti da sada, kada su julski i augustovski progoni naše partije od strane republikanaca i »revolucionarne« malograđanske demokracije učinili riječ »boljševik« tako općenarodno počasnom, kada su ti progoni osim toga pokazali tako ogroman, historijski korak naprijed koji je učinila naša partija u svom stvarnom razvitku, može biti da bi se i ja pokolebao u svom aprilskom prijedlogu o promjeni imena naše partije. Može biti da bih predložio svojim drugovima »kompromis«: nazvati našu partiju komunističkom, a u zagradi ostaviti riječ boljševici ...
Ali pitanje o imenu partije neuporedivo je manje važno od pitanja odnosa revolucionarnog proletarijata prema državi.
U običnim razmatranjima o državi neprestano se pravi pogreška na koju ovdje ukazuje Engels i koju smo usput podvukli u prethodnom izlaganju. Naime: neprestano se zaboravlja da je uništenje države i uništenje demokracije, da je izumiranje države izumiranje demokracije.
Na prvi pogled takvo tvrđenje izgleda krajnje čudnovato i nerazumljivo; možda će se kod nekog čak pojaviti bojazan ne očekujemo li mi dolazak takvog društvenog uređenja u kome se ne će poštovati načelo podčinjavanja manjine većini, jer demokracija i jest priznavanje tog načela.
Ne. Demokracija nije istovetna s podčinjavanjem manjine većini. Demokracija je država koja priznaje podčinjavanja manjine većini, t. j. organizacija za sistematsko nasilje jedne klase nad drugom, jednog dijela stanovništva nad drugim.
Mi postavljamo kao svoj konačni cilj uništenje države, t. j. svakog organiziranog i sistematskog nasilja, svakog nasilja nad ljudima uopće. Mi ne čekamo dolazak takvog društvenog poretka u kome se ne bi poštovalo načelo podčinjavanja manjine većini. Ali, težeći socijalizmu, mi smo uvjereni da će on prerastati u komunizam, a u vezi s time iščezavat će svaka potreba za nasiljem nad ljudima uopće, za podčinjavanjem jednog čovjeka drugome, jednog dijela stanovništva drugome njegovom dijelu, jer će se ljudi navići da poštuju elementarne uslove društvenog života bez nasilja i bez podčinjavanja.
Da bi istakao taj elemenat navike, Engels i govori o novom pokoljenju »izraslom u novim, slobodnim društvenim uslovima, koje će biti u stanju da odbaci svu tu starudiju državnosti« — svake državnosti pa i demokratsko'republikanske državnosti.
Da bi se ovo objasnilo, potrebno je analizirati pitanje ekonomskih osnova izumiranja države.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje
* To nominalno iznosi 2.400 rubalja, a po sadašnjem kursu oko 6.000 rubalja. Neoprostivo je što neki boljševici predlažu, na pr., u gradskim dumama plaće od 9.000 rubalja, a ne predlažu da se uvede u čitavoj državi maksimum od 6.000 rubalja — suma koja je dovoljna.