Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Najiscrpnije objašnjenje ovog pitanja dao je Marx u svojoj »Kritici Gotskog programa« (pismo Brakeu od 5. maja 1875. godine, odštampano tek 1891. godine u »Neue Zeit-u«, IX, 1, i izdato na ruskom jeziku u posebnoj brošuri). Polemički dio tog izvanrednog napisa, koji se sastoji iz kritike lasalijanstva, zasjenio je, takoreći, njegov pozitivni dio, naime: analizu veze između razvitka komunizma i izumiranja države.
Kad se površno uporedi Marxovo pismo Brakeu od 5. maja 1875. godine s gore razmatranim Engelsovim pismom Bebelu od 28. marta 1875. godine, moglo bi izgledati da je Marx mnogo više »etatist« od Engelsa, i da je razlika u pogledima dvojice pisaca na državu veoma znatna.
Engels predlaže Bebelu da sasvim odbaci brbljanje o državi, da potpuno izagna riječ država iz programa, zamijenivši je riječju »općina«; Engels čak izjavljuje da Komuna već nije bila država u pravom smislu te riječi. Međutim, Marx čak govori o »budućoj državnosti komunističkog društva«, t. j. kao da priznaje nužnost države čak i u komunizmu.
Ali takvo mišljenje bilo bi iz temelja pogrešno. Ako stvar. izbliže razmotrimo, vidjet ćemo, da se pogledi Marxa i Engelsa na državu i njeno izumiranje potpuno podudaraju, a navedeni Marxov izraz odnosi se baš na tu izumirajuću državnost.
Jasno je da ne može biti ni govora o tome da se odredi momenat budućeg »izumiranja«, utoliko prije što će ono nesumnjivo predstavljati dugotrajan proces. Prividna razlika između Marxa i Engelsa objašnjava se različnošću tema koje su oni uzimali, zadaća koje su bili sebi postavili. Engels je postavio sebi zadaću da očigledno, oštro, u krupnim potezima pokaže Bebelu svu apsurdnost otrcanih predrasuda prema državi (a koje je prihvatio u priličnoj mjeri Lassalle). Marx se samo uzgred dotiče tog pitanja, interesirajući se drugom temom: razvitkom komunističkog društva.
Sva Marxova teorija je primjena teorije razvitka na savremeni kapitalizam, i to u njenoj najdosljednijoj, najpotpunijoj, do kraja promišljenoj i sadržajem bogatoj formi. Prirodno je da je pred Marxom bilo pitanje o primjeni te teorije i na predstojeći slom kapitalizma i na budući razvitak budućeg komunizma.
A na osnovi kakvih podataka je moguće postavljati pitanje o budućem razvitku budućeg komunizma?
Na osnovu toga što on proistječe iz kapitalizma, historijski se razvija iz kapitalizma, predstavlja rezultat akcija takve društvene snage koju je rodio kapitalizam. Kod Marxa nema ni traga od pokušaja da izmišlja utopiju, da naprazno gata o onome što se ne može znati. Marx postavlja pitanje o komunizmu kao što bi prirodnjak postavio pitanje o razvitku nove, recimo, biološke vrste, čim znamo kako je nastala i u kakvom se određenom pravcu mijenja.
Marx prije svega odbacuje onu zbrku koju Gotski program unosi u pitanje odnosa između države i društva.
... »„Današnje društvo” — piše on — jest kapitalističko društvo koje postoji u svim civiliziranim zemljama, manje ili više slobodno od srednjevjekovnih primjesa, manje ili više modificirano osobitim historijskim razvitkom svake zemlje, manje ili više razvijeno. Nasuprot tome, »današnja država« mijenja se sa, Svakom državnom granicom. U prusko-njemačkom carstvu ona je nešto sasvim drugo nego u švajcarskoj, u Engleskoj sasvim drugo nego u Sjedinjenim Državama. Dakle, »današnja država« je fikcija.
»Međutim, bez obzira na šarolikost svojih formi, različite države raznih civiliziranih zemalja imaju zajedničko to, da sve one stoje na tlu modernog buržoaskog društva, Više ili manje kapitalistički razvijenog. Stoga one imaju neke zajedničke bitne karakteristike. U tom smislu može se govoriti o današnjoj državnosti« nasuprot budućnosti, kada bude izumro njezin sadašnji korijen, buržoasko društvo.
»Onda se postavlja pitanje: kakve će promjene pretrpjeti državnost u komunističkom društvu? Drugim riječima: kakve će društvene funkcije tada ostati, koje su analogne sadašnjim državnim funkcijama? Na to se pitanje može odgovoriti samo naučno; može se hiljadu puta kombinirati riječ »narod« s riječju »država«, ali to ne će ni za ovolišno pridonijeti njegovom rješenju« .
Ismijavši tako sve razgovore o »narodnoj državi«, Marx pokazuje kako treba postaviti pitanje i neku ruku upozorava da se za naučan odgovor na njega može operirati samo solidnim naučnim podacima.
Prvo što je utvrđeno potpuno točno svom teorijom razvitka, Svom naukom uopće — a što su zaboravljali utopisti, što zaboravljaju sadašnji oportunisti, koji se boje socijalističke revolucije — to je okolnost da historijski nesumnjivo mora biti naročiti stadij ili naročita etapa prijelaza od kapitalizma ka komunizmu.
»Među kapitalističkim i komunističkim društvom — nastavlja Marx — leži period revolucionarnog pretvaranja prvoga u drugo. Tome periodu odgovara i politički prelazni period, i država tog perioda ne može ništa drugo osim revolucionanva diktatura proletarijata«.
Ovaj zaključak zasniva se kod Marxa na analizi one uloge koju proletarijat igra u modernom kapitalističkom društvu, na podacima o razvitku tog društva i o nepomirljivosti suprotnih interesa proletarijata i buržoazije.
Prije se pitanje postavljalo ovako: da bi izvojevao svoje oslobođenje, proletarijat mora oboriti buržoaziju, Osvojiti političku vlast, uspostaviti svoju revolucionarnu diktaturu.
Sada se pitanje postavlja malo drukčije: prijelaz iz kapitalističkog društva, koje se razvija ka komunizmu, u komunističko društvo nemoguć je bez »političkog prelaznog perioda«, i država tog perioda može biti samo revolucionarna diktatura proletarijata.
Kakav je odnos te diktature prema demokraciji?
Vidjeli smo da »Komunistički manifest« postavlja naprosto dva pojma jedan pored drugoga: »pretvaranje proletarijata u vladajuću klasu« i »osvojenje demokracije«. Na osnovi svega toga što je gore izloženo može se točnije odrediti kako se mijenja demokracija u prijelazu od kapitalizma ka komunizmu.
U kapitalističkom društvu, pod uslovom njegovog najpovoljnijeg razvitka, mi imamo manje ili više potpun demokratizam u demokratskoj republici. Ali taj demokratizam uvijek je stegnut tijesnim okvirom kapitalističke eksploatacije i zbog toga uvijek ostaje, u biti demokratizam za manjinu, samo za imućne klase, samo za bogate. Sloboda kapitalističkog društva uvijek ostaje približno onakvom kakva je bila sloboda u drevnim grčkim republikama: sloboda za vlasnike robova. Savremeni najamni robovi, zbog uslova kapitalističke eksploatacije, bivaju toliko pridavljeni bijedom i siromaštvom da im nije »ni do demokracije« »ni do politike«, da je u običnom, mirnom toku događaja većina stanovništva odstranjena od učešća u društveno-političkom životu.
Točnost ovog tvrđenja možda najočiglednije potvrđuje Njemačka upravo zbog toga što se u toj državi ustavna legalnost održala začudo dugo i stabilno gotovo pola vijeka (1871—1914), a socijal-demokracija za to vrijeme umjela učiniti mnogo više nego u drugim zemljama za »iskorišćivanje legalnosti« i za organiziranje tako velikog dijela radnika u političku partiju kao nigdje u svijetu.
A kakav je taj najveći dio politički svijesnih i aktivnih najamnih robova koji je dosad zapažen u kapitalističkom društvu? Jedan milion članova socijal-demokratske partije — od 15 miliona najamnih radnika! Tri miliona sindikalno organiziranih — od 15 miliona!
Demokracija za ništavnu manjinu, demokracija za bogate, eto kakav je demokratizam kapitalističkog društva. Ako pogledamo izbliže mehanizam kapitalističke demokracije, vidjet ćemo svuda i na svakom mjestu, i u »sitnim«, tobože sitnim, pojedinostima prava glasa (cenz u pitanju prebivanja,. isključenje žena i t. d.), i u tehnici predstavničkih tijela, i u stvarnim smetnjama pravu zbora i dogovora (javne zgrade nisu za »sirotinju«!), i u čisto kapitalističkoj organizaciji dnevne štampe i tako dalje, i tako dalje, vidjet ćemo ograničenja i ograničenja demokratizma. Ta ograničenja, izuzeci, isključenja, smetnje za siromašne izgledaju sitni, osobito u očima onoga tko sam ne zna šta je sirotinja i tko se nikad nije približio ugnjetavanim klasama u njihovom masovnom životu (a takvi su devet desetina, ako ne devedesetidevet od sto buržoaskih publicista i političara) - ali ta ograničenja uzeta zajedno isključuju, izguravaju sirotinju iz politike, iz aktivnog učešća u demokraciji.
Marx je odlično uočio tu suštinu kapitalističke demokracije, rekavši u svojoj analizi iskustva Komune: ugnjetavanim dozvoljavaju da jednom u nekoliko godina rješavaju koji će ih predstavnik ugnjetačke klase u parlamentu predstavljati i gaziti!
Ali od te kapitalističke demokracije, neizbježno uske, koja krišom odgurava sirotinju, i zbog toga skroz licemjerne i lažljive, razvitak naprijed ne ide jednostavno, pravo i glatko, »k sve većoj i većoj demokraciji«, kao što stvar predstavljaju liberalni profesori i sitnoburžoaski oportunisti. Ne. Razvitak naprijed, t. j. ka komunizmu, ide kroz diktaturu proletarijata, i drukčije ne može ići, jer slomiti otpor eksploatatora-kapitalista nema tko drugi i nemoguće je drugim putem.
A diktatura proletarijata, t. j. organiziranje avangarde ugnjetavanih u vladajuću klasu radi ugnjetavanja ugnjetača, ne može dati naprosto — samo proširenje demokracije. Zajedno s ogromnim proširenjem demokratizma, koji prvi put postaje demokratizam za siromašne, demokratizam za narod, a ne demokratizam za bogate, diktatura proletarijata donosi niz ograničenja u odnosu na slobodu ugnjetača, eksploatatora, kapitalista. Mi ih moramo ugnjesti, da bismo oslobodili čovječanstvo od najamnog ropstva, njihov otpor treba slomiti silom — jasna stvar: tamo gdje postoji ugnjetavanje, postoji i nasilje, nema slobode, nema demokracije.
Engels je to sjajno izrazio u pismu Bebelu, napisavši, kao što se sjeća čitalac, da »proletarijatu nije potrebna država u interesu slobode, nego u interesu ugnjetavanja njegovih protivnika, a kada se bude moglo govoriti o slobodi, države ne će ni biti«.
Demokracija za ogromnu većinu naroda i ugnjetavanje silom, t. j. .isključenje iz demokracije, eksploatatora, ugnjetača naroda — eto kako će se mijenjati demokracija u prijelazu od kapitalizma ka komunizmu.
Tek u komunističkom društvu, kada otpor kapitalista bude već definitivno slomljen, kada kapitalisti budu iščezli, kada ne bude klasa (t. j. ne bude razlike između članova društva s gledišta . njihovog odnosa prema društvenim sredstvima za proizvodnju), tek tada iščeznuti država i moći će se govoriti o slobodi«. Tek tada bit će moguća i bit će ostvarena demokracija doista potpuna, doista bez ikakvih izuzetaka. I tek tada počet će demokracija da izumire iz jednostavnog razloga što će ljudi, oslobođeni od kapitalističkog ropstva, od bezbrojnih užasa, divljaštva, apsurda, gnusnosti kapitalističke eksploatacije, postepeno navići na poštovanje elementarnih pravila zajedničkog života, poznatih vjekovima, ponavljanih hiljadama godina u svim propisima o njemu, i to poštovanju bez nasilja, bez prinude, bez podčinjavanja, bez naroči tog aparata za prinudu koji se zove država.
Izraz »država izumire« izabran je vrlo sretno, jer on pokazuje i postepenost procesa i njegovu stihijnost. Samo navika može i nesumnjivo će tako djelovati, jer mi oko sebe vidimo milion puta kako se ljudi lako navikavaju na poštovanje potrebnih im pravila zajedničkog života kada nema eksploatacije, kad ne postoji ništa što ozlojeđava, izaziva protest i pobunu, stvara nužnost ugnjetavanja.
Dakle: u kapitalističkom društvu imamo demokraciju okljaštrenu, bijednu, lažnu, demokraciju samo za bogate, za manjinu. Diktatura proletarijata, period prijelaza ka komunizmu, dat će prvi put demokraciju za narod, za većinu, uporedo s nužnim ugnjetavanjem manjine, eksploatatora. Samo komunizam može dati demokraciju doista punu, i ukoliko ona bude punija, utoliko će prije postati nepotrebna, izumrijet će sama od sebe.
Drugim riječima: u kapitalizmu imamo državu u pravom smislu te riječi, naročitu mašinu za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i usto većine od strane manjine. Razumljivo je, da je za uspjeh takve stvari kao što je sistematsko ugnjetavanje većine eksploatiranih od strane manjine eksploatatora, potrebna krajnja okrutnost, zvjerstvo ugnjetavanja, potrebno je more krvi kroz koje čovječanstvo i prolazi u stanju ropstva, kmetstva i najamnog ropstva.
Dalje, u prijelazu od kapitalizma ka komunizmu ugnjetavanje je još potrebno, ali već ugnjetavanje manjine eksploatatora od strane većine eksploatiranih. Naročiti aparat, naročita mašina za ugnjetavanje, »država« još je potrebna, ali to je već prelazna država, to već nije država u pravom smislu riječi, jer ugnjetavanje manjine eksploatatora od strane većine jučerašnjih najamnih robova stvar je relativno toliko laka, jednostavna i prirodna, da će ono stajati daleko manje krvi nego što je stajalo gušenje ustanaka robova, kmetova, najamnih radnika, da će ono stajati čovječanstvo mnogo jeftinije. I ono može da ide uporedo s proširenjem demokracije na tako ogromnu većinu stanovništva, da potreba za naročitom mašinom za ugnjetavanje počinje da iščezava. Eksploatatori, prirodna stvar, nisu u stanju ugnjesti narod bez veoma složene mašine za vršenje takve zadaće, ali narod može ugnjesti eksploatatore i sa sasvim jednostavnom »mašinom«, gotovo bez »mašine«, bez naročitog aparata, jednostavnom organizacijom naoružanih masa (kao što su sovjeti radničkih i vojničkih deputata, primjećujemo mi, istrčavajući naprijed).
Najzad, tek u komunizmu stvaraju se uslovi u kojima. će država biti sasvim nepotrebna, jer ne će biti nikoga za ugnjetavanje, »nikoga« u. smislu klase, i u smislu sistematske borbe sa određenim dijelom stanovništva. Mi nismo utopisti i niukoliko ne odričemo mogućnost i neizbježnost ekscesa: pojedinih lica, a isto tako nužnost da se guše takvi ekscesi. Ali, prvo, za to nije potrebna naročita mašina, naročit aparat gušenja; to će raditi sam naoružani narod s takvom jednostavnošću i lakoćom s kojom svaka grupa civiliziranih ljudi čak i u savremenom društvu razvađa one koji se pobiju ili ne dozvoljava nasilje nad ženom. I, drugo, mi znamo da je glavni socijalni uzrok ekscesa koji se sastoje u narušenju pravila zajedničkog života — eksploatacija masa, njihova bijeda siromaštvo. S uklanjanjem tog glavnog uzroka ekscesi će neizbježno početi da »izumiru«. Ne znamo kako brzo i s kakvom postepenošću, ali mi znamo da će oni izumirati. S njihovim izumiranjem izumrijet će i država.
Marx, ne padajući u utopiju, odredio je podrobnije ono što je moguće odrediti danas u odnosu te budućnosti, naime: razliku između niže i više faze (stupnja, etape) komunističkog društva.
U »Kritici Gotskog programa« Marx podrobno opovrgava lasalijansku ideju o tome da će radnik u socijalizmu dobivati »neokrnjen« ili »pun proizvod rada. Marx pokazuje da je od čitavog društvenog rada cijelog društva potrebno odbiti i rezervni fond, i fond za proširenje proizvodnje, i nadoknadu za »istrošene« strojeve i t. sl., a onda od predmeta za potrošnju fond za izdržavanje uprave, za škole, bolnice, domove staraca i t. sl.
Mjesto maglovite, nejasne, opće Lasalleove fraze (»pun proizvod rada — radniku«) Marx trezveno izračunava kako će socijalističko društvo morati da gospodari. Marx pristupa konkretno analizi uslova života takvog društva u kome ne će biti kapitalizma i tim povodom kaže:
»Ovdje se ne radi (pri pretresanju programa radničke partije) o takvom komunističkom društvu koje se razvilo na svojoj vlastitoj osnovi, nego, naprotiv, o takvom koje tek što izlazi iz kapitalističkog društva i koje stoga u svakom pogledu, u ekonomskom, moralnom i umnom, nosi još pečat starog društva iz čijeg je krila proizašlo«.
To komunističko društvo koje tek što je izašlo na svijet božiji iz krila kapitalizma, koje u svakom pogledu nosi pečat starog društva, Marx naziva »prvom« ili nižom fazom komunističkog društva.
Sredstva za proizvodnju već nisu privatno vlasništvo pojedinih lica. Sredstva za proizvodnju pripadaju cijelom društvu. Svaki član društva, izvršavajući izvjestan dio društveno potrebnog rada, dobiva od društva potvrdu da je izradio takvu i takvu količinu rada. Na osnovi te potvrde on dobiva iz društvenih magazina za predmete potrošnje odgovarajuću količinu proizvoda. Izuzimajući onu količinu rada koja ide u društveni fond, svaki radnik, dakle, dobiva od društva onoliko koliko mu je i dao.
Reklo bi se da vlada »jednakost«.
Ali kada Lassalle, imajući u vidu takav društveni poredak (koji se obično zove socijalizam, a kod Marxa prva faza komunizma), govori da je to »pravedna raspodjela«, da je to »jednako pravo svakoga na jednak proizvod rada«, onda Lassalle griješi, i Marx objašnjava njegovu pogrešku.
»„Jednako pravo” — govori Marx — mi ovdje doista imamo, ali to je još »buržoasko pravo«, koje, kao i svako pravo, pretpostavlja nejednakost. Svako pravo je primjena jednakog mjerila na različite ljude, koji ustvari nisu isti, nišu jednaki medu sobom; zbog toga. »jednako pravo« jest narušenje jednakosti i nepravda«. U samoj stvari, svaki dobiva odradivši jednak dio društvenog rada kao i drugi, jednak dio društvene proizvodnje (izuzevši spomenuti odbitak).
Međutim, pojedini ljudi nisu jednaki, jedan je jači, drugi slabiji; jedan je oženjen, drugi nije, jedan ima više djece, drugi manje i t. d.
... »Pri jednakom radu — zaključuje Marx — i prema tome pri jednakom učešću u društvenom fondu za potrošnju jedan dobiva u stvari više nego drugi, bit će bogatiji od drugoga i t. d. Da bi se izbjeglo sve to, pravo, mjesto što je jednako, moralo bi biti nejednako«
Prema tome, prva faza komunizma još ne može dati pravdu i jednakost: ostat će razlike u bogatstvu, i to nepravedne razlike, ali ne će biti moguća eksploatacija čovjeka od strane čovjeka, jer će biti nemoguće zahvatiti. u privatno vlasništvo sredstva za proizvodnju, tvornice, strojeve, zemlju i ostalo. Razbijajući sitnoburžoasku Lassalleovu nejasnu frazu o »jednakosti« i »pravdi« uopće, Marx pokazuje tok razvitka komunističkog društva, koje mora prvo uništiti samo tu »nepravdu«, da se sredstva za proizvodnju nalaze u rukama pojedinaca i koje nije u stanju odmah uništiti i dalju nepravdu, koja se sastoji u raspodjeli predmeta za potrošnju »premaradu« (a ne prema potrebama).
Vulgarni ekonomisti, zajedno s buržoaskim profesorima, zajedno »našim« Tuganom, stalno prekoravaju socijaliste što oni tobože zaboravljaju na nejednakost ljudi i »maštaju« da unište tu nejednakost. Takav prijekor, kao što vidimo, dokazuje samo krajnje neznalaštvo gospode buržoaskih ideologa.
Marx ne samo što na najtočniji način uzima u obzir nejednakost ljudi, on uzima u obzir i to da samo prijelaz sredstava za proizvodnju u zajedničko vlasništvo cijelog društva (socijalizam u običnoj upotrebi te riječi) ne uklanja nedostatke raspodjele i nejednakost »buržoaskog prava« koje i dalje vlada, ukoliko se proizvodi dijele »prema radu«.
... »Ali ti nedostaci — nastavlja Marx — neizbježni su u prvoj fazi komunističkog društva, onakvog kakvo je, poslije dugih porođajnih muka, upravo proizašlo iz kapitalističkog društva. Pravog ne može nikada stajati više od ekonomskog ustrojstva i njime uslovljenog kulturnog razvitka društva« ...
Na taj način, u prvoj fazi komunističkog društva (koju obično nazivaju socijalizmom) »buržoasko pravo« ne ukida se sasvim, nego samo djelomično, samo razmjerno ekonomskom prevratu, t. j. samo u odnosu na sredstva. za proizvodnju. »Buržoasko pravo« priznaje ih kao privatno vlasništvo pojedinaca. Socijalizam ih čini zajedničkim vlasništvom. Utoliko — i samo utoliko — »buržoasko pravo« otpada.
Ali ono ipak ostaje u drugom svom dijelu, ostaje u svojstvu regulatora raspodjele proizvoda i raspodjele rada među članovima društva. »Tko ne radi, taj ne će ni jesti«, to socijalističko načelo već je ostvareno; »za jednaku količinu rada jednaka količina proizvoda«. — i to socijalističko načelo već je ostvareno. Međutim, to još nije komunizam, to još ne uklanja »buržoasko pravo«, koje nejednakim ljudima za nejednake (stvarno nejednake) količine rada daje jednake količine proizvoda.
To je »nedostatak«, kaže Marx, ali on je neizbježan u prvoj fazi komunizma, jer, ne padajući u utopizam, nemoguće je misliti da će se, oborivši kapitalizam, ljudi odmah naučiti da rade za društvo bez ikakvih pravnih normi, a i ukidanje kapitalizma ne daje odmah ekonomske pretpostavke za takvu promjenu.
A drugih normi, osim »buržoaskog prava«, nema. I u toliko ostaje još potreba za državom, koja bi, čuvajući zajedničko vlasništvo sredstava za proizvodnju, čuvala jednakost rada i jednakost podjele proizvoda.
Država „izumire, u koliko kapitalista više nema, klasa više nema, pa je stoga nemoguće ugnjetavati ma koju klasu.
Ali država još nije sasvim izumrla, jer ostaje čuvanje »buržoaskog prava« koje posvećuje stvarnu nejednakost. Za potpuno izumiranje države potreban je puni komunizam.
Marx nastavlja:
... »U višoj fazi komunističkog društva, pošto iščezne porobljavajuća podčinjenost čovjeka podjeli rada, a zajedno s time i suprotnost između umnog i fizičkog rada; pošto rad prestane da bude samo sredstvo za život i postane sam prva životna potreba; pošto zajedno sa svestranim razvitkom individua narastu i produktivne snage i svi izvori društvenog bogatstva obilno poteku, tek tada će biti moguće prekoračiti uski horizont buržoaskog prava, i društvo će moći napisati na svojoj zastavi: »Svaki prema sposobnosti, svakome prema potrebama«.
Tek sada možemo ocijeniti svu točnost Engelsovih primjedaba u kojima on nepoštedno ismijava apsurdnost ujedinjenja riječi: »sloboda« i »država«. Dok postoji država, nema slobode. Kada bude slobode, ne će biti države.
Ekonomska osnova potpunog izumiranja države je tako visok razvitak komunizma u kome iščezava suprotnost između umnog i fizičkog rada, iščezava, dakle, jedan od najvažnijih izvora današnje društvene nejednakosti i usto takav izvor koji se nikako ne može odmah ukloniti pukim prijelazom sredstava za proizvodnju u društveno vlasništvo, pukom eksproprijacijom kapitalista.
Ta eksproprijacija pružit će mogućnost divovskog razvitka produktivnih snaga. I, videći kako već sad kapitalizam nevjerojatno zadržava taj razvitak, kako bi bilo moguće mnogo šta krenuti naprijed na osnovi savremene, već postignute tehnike, mi smo u pravu da s potpunom sigurnošću kažemo, da će eksproprijacija kapitalista neizbježno donijeti divovski razvitak produktivnih snaga ljudskog društva. Ali kojom će brzinom taj razvitak dalje napredovati, za koje će vrijeme ono dovesti, do kidanja s podjelom rada, do uništenja suprotnosti između umnog i fizičkog rada, do pretvaranja rada u »prvu životnu potrebu«, to mi ne znamo i ne možemo znati.
Stoga smo mi u pravu da govorimo samo o neizbježnom izumiranju države, podvlačeći dugotrajnost tog procesa, njegovu zavisnost od brzine razvitka više faze komunizma, a ostavljajući sasvim otvorenim pitanje rokova ili konkretnih formi izumiranja, jer materijala za rješenje takvih pitanja nema.
Država će moći potpuno izumrijeti onda kada društvo ostvari pravilo: »svaki prema sposobnosti, svakome prema potrebama«, t. j. kada se ljudi toliko naviknu da poštuju osnovna pravila zajedničkog života i kada njihov rad bude toliko produktivan da će se oni dobrovoljno truditi prema sposobnosti. »Uski horizont buržoaskog prava«, koji nagoni da se vodi računa, s nemilosrdnošću Shylocka (Šajloka), da se ne bi radilo pola sata više nego drugi, da se ne bi dobilo manje plaće od drugoga, taj uski horizont bit će tada prijeđen. Raspodjela proizvoda ne će tada zahtijevati normiranje, od strane društva, količine proizvoda koju svaki dobiva; svatko se uzimati slobodno »prema potrebama«.
Lako je s buržoaskog gledišta objaviti ovakvo društveno uređenje »čistom utopijom« i keziti se zbog toga što socijalisti obećavaju svakome pravo da dobiva od društva, bez svake kontrole rada pojedinog građanina, koliko hoće gomoljika, automobila, klavira i t. d. Većina buržoaskih »učenjaka« i sad svodi svoju kritiku na takvo keženje, ispoljavajući time i svoje neznălaštvo i svoju koristoljubivu obranu kapitalizma.
Neznalaštvo — zbog toga što nijednom socijalistu nije ni na pamet padalo da »obećava« da će nastupiti viša faza razvitka komunizma, a predviđanje velikih socijalista da će ona nastupiti pretpostavlja i postojanje produktivnosti rada koja će biti drukčija od današnje i nepostojanje današnjeg ćifte, koji je sposoban da »nizašta«, kao seminaristi kod Pomjalovskog, kvari magazine društvenog bogatstva i da zahtijeva nemoguće.
Dotle dok ne nastupi »viša« faza komunizma, socijalisti zahtijevaju najstrožu kontrolu od strane društva i od Strane države nad mjerom rada i mjerom potrošnje, samo ta kontrola mora početi od eksproprijacije kapitalista, od kontrole radnika nad kapitalistima, i nju mora provoditi ne država činovnika, nego država naoružanih radnika.
Koristoljubiva obrana kapitalizma od strane buržoaskih ideologa (i njihovih prirepaka kao što su gospoda Cereteli, Cernovi i Ko) sastoji se upravo u tome što oni diskusijama i razgovorima o dalekoj budućnosti zabašuruju aktuelno i goruće pitanje današnje politike: eksproprijaciju kapitalista, pretvaranje svih građana u radnike i službenike jednog velikog »trusta«, naime: cijele države, i potpuno podčinjavanje tog čitavog trusta državi doista demokratskoj, državi sovjeta radničkih i vojničkih deputata.
U biti, kada učeni profesor, a za njim ćifta, a za njim gospoda Cereteli i Cernovi govore o nerazumnim utopijama, o demagoškim obećanjima boljševika, o nemogućnosti »uvođenja« socijalizma, oni imaju u vidu baš viši stadij ili fazu komunizma, koji nitko nije ne samo obećao nego nije ni pomišljao da »uvodi«, jer ga je »uvesti« uopće nemoguće.
Prišli smo sada pitanju o naučnoj razlici između socijalizma i komunizma, koga se dotakao Engels u svom prije navedenom razmatranju o netočnosti imena »socijaldemokrat«. Politička razlika između prve, ili niže, i više faze komunizma bit će s vremenom, vjerojatno, ogromna, ali danas, u kapitalizmu, priznavati je bilo bi smiješno i isticati je na prvi plan mogli bi valjda samo pojedini anarhisti (ako je među anarhistima još ostalo ljudi koji se ničemu nisu naučili poslije »plehanovskog« pretvaranja Kropotkina, Grava, Kornelisena i ostalih »zvijezda« anarhizma u socijal-šoviniste ili u anarho-rovovce, kako se izrazio jedan od malog broja anarhista, Ge, koji je sačuvao čast i savjest).
Ali naučna razlika između socijalizma i komunizma jasna je. Ono što obično nazivaju socijalizmom, Marx je nazvao »prvom« ili nižom fazom komunističkog društva. Ukoliko sredstva za proizvodnju postaju zajedničkim vlasništvom, utoliko je riječ »komunizam« i ovdje primjenjiva, ako se ne zaboravlja da to nije potpuni komunizam. Veliko značenje Marxovih objašnjenja sastoji se u tome što on i ovdje dosljedno primjenjuje materijalističku dijalektiku, učenje o razvitku, promatrajući komunizam kao nešto što se razvija iz kapitalizma. Mjesto skolastičkiizmišljenih, »iz prsta isisanih« definicija i jalovih sporova oko riječi (šta je socijalizam, šta je komunizam), Marx daje analizu onoga, što bi se moglo nazvati stepenima ekonomske zrelosti komunizma.
U prvoj svojoj fazi, na prvom svom stupnju, komunizam ne može još biti ekonomski potpuno zreo, potpuno slobodan od tradicija ili tragova kapitalizma. Otuda tako interesantna pojava kao što je održanje »uskog horizonta buržoaskog prava«. u komunizmu u njegovoj prvoj fazi. Buržoasko pravo u odnosu raspodjele proizvoda potrošnje pretpostavlja, naravno, neizbježno i buržoasku državu, jer pravo nije ništa bez aparata koji je sposoban da prinuđava na poštovanje pravnih normi.
Izlazi, da u komunizmu ostaje za izvjesno vrijeme ne samo buržoasko pravo, nego čak i buržoaska država — bez buržoazije!
To može izgledati kao paradoks ili naprosto kao dijalektička igra duha, za koju često optužuju marksizam ljudi koji se nisu ni ovolišno potrudili da izuče njegov izvanredno dubok sadržaj.
Ustvari, ostatke staroga u novome pokazuje nam život na svakom koraku, i u prirodi i u društvu. I Marx nije proizvoljno gurnuo komadić »buržoaskog« prava u komunizam, nego je uzeo ono što je ekonomski i politički neizbježno u društvu koje proizlazi iz krila kapitalizma.
Demokracija ima ogromno značenje u borbi radničke klase protiv kapitalista za njeno oslobođenje. Ali demokracija niukoliko nije granica koju ne smiješ prijeći, nego samo jedna od etapa na putu od feudalizma u kapitalizam, i. od kapitalizma u komunizam.
Demokracija znači jednakost. Pojmljivo je kakvo veliko značenje ima borba proletarijata za jednakost i parola jednakosti, ako se ona točno razumije u smislu uništenja klasa. Ali demokracija znači samo formalnu jednakost. I odmah pošto se ostvari jednakost svih članova društva u odnosu prema sredstvima za proizvodnju, t. j. jednakost rada, jednakost nadnice, pred čovječanstvo , će se neminovno postaviti pitanje da se ide dalje, od formalne jednakosti k stvarnoj, t. j. k ostvarenju pravila: »svaki prema sposobnosti, svakome prema potrebama«. Kojim etapama, putem kakvih će praktičnih mjera poći čovječanstvo k tom višem cilju, mi ne znamo i ne možemo znati. Ali važno je da smo načisto s time kako je beskrajno lažljiva obična buržoaska predodžba da je socijalizam nešto mrtvo, ukočeno, jednom zauvijek dok, ustvari, tek sa socijalizmom počinje brzo, pravo, istinski masovno kretanje naprijed u svim oblastima društvenog i ličnog života, kretanje koje se vrši uz učešće većine stanovništva a zatim čitavog stanovništva.
Demokracija je forma države, jedna od njenih vrsta. Prema tome, ona predstavlja, kao i svaka država, organiziranu, sistematsku primjenu nasilja - nad ljudima. To s jedne strane. Ali, s druge strane, ona znači formalno priznanje jednakosti građana, ujednakog prava sviju na određivanje uređenja države i upravljanja njome. A to je, sa svoje. strane, povezano s time što na određenom stupnju razvitka demokracije ona, prvo, zbija redove revolucionarne klase, proletarijata, protiv kapitalizma, i daje joj mogućnost da slomi, razbije u komadičke, slisti s lica zemlje buržoasku, makar i republikansku buržoasku, državnu mašinu, stajaću vojsku, policiju, činovništvo, da ih zamijeni više demokratskom ali ipak državnom mašinom, u obliku naoružanih radničkih masa što prelazi u opće učešće naroda u miliciji.
Ovdje »kvantitet prelazi u kvalitet«; takav stepen demokratizma povezan je s izlazom iz okvira buržoaskog društva, s početka njegovog socijalističkog preobražaja. Kada doista svi učestvuju u upravljanju državom, onda se kapitalizam ne će održati. I razvitak kapitalizma, sa svoje strane, stvara pretpostavke za to da bi doista »svi« mogli učestvovati u upravljanju državom. U takve pretpostavke spada opća pismenost, već ostvarena u nizu najnaprednijih kapitalističkih zemalja, onda »obučenost i discipliniranost« miliona radnika, što je izvršio složeni, podruštvljeni aparat pošte, željeznice, krupnih tvornica, krupne trgovine, bankarstva i t. d. i t. sl.
Pri takvim ekonomskim pretpostavkama sasvim je moguće odmah, od danas do sutra, prijeći na to da se, oborivši kapitaliste i činovnike, mjesto njih na poslu kontrole proizvodnje i raspodjele, na poslu evidencije rada i proizvoda upotrebe naoružani radnici, sav naoružani narod. (Ne treba brkati pitanje kontrole i evidencije s pitanjem naučno obrazovanog osoblja inženjera, agronoma i ostalih: ta gospoda rade danas, podčinjavajući se kapitalistima, radit će još bolje sutra, podčinjavajući se naoružanim radnicima.)
Evidencija i kontrola, to je glavno što se traži da bi se organizirala, da bi pravilno funkcionirala prva faza komunističkog društva. Svi građani pretvaraju se ovdje u službenike u najmu kod države, koju čine naoružani radnici. Svi građani postaju službenici i radnici jednog svenarodnog, državnog »trusta«. Cijela stvar je u tome da oni rade podjednako, točno pazeći na mjeru rada, i da primaju Evidenciju toga, kontrolu nad tim izvanredno je p o j e d n o s t a v i o kapitalizam svodeći ih na neobično jednostavne, svakom pismenom čovjeku pristupačne operacije nadzora i zapisa, poznavanja četiriju računskih radnji i izdavanja odgovarajućih potvrda.*
Kada većina naroda počne da vrši samostalno i svuda takvu evidenciju, takvu kontrolu nad kapitalistima (sada pretvorenim u službenike) i nad gospodom intelektualcima, koji su sačuvali kapitalističke navike, tada će ta kontrola postati doista univerzalna, opća, svenarodna, tada joj se nitko ne će moći ukloniti, »ne će se imati kuda djenuti«.
Cijelo društvo bit će jedan ured i jedna tvornica s jednakošću rada i jednakošću plaće.
Ali ta »tvornička« disciplina koju će proletarijat, pobijedivši kapitaliste, oborivši eksploatatore, proširiti na cijelo društvo nikako nije ni naš ideal ni naš konačni cilj, nego samo stepenica potrebna za radikalno čišćenje društva od gnusoba i gadosti kapitalističke eksploatacije i za daljnje kretanje naprijed.
Od onog trenutka kada svi članovi društva ili makar njegova ogromna većina sami nauče da upravljaju državom, sami uzmu tu stvar u svoje ruke, »urede« kontrolu nad ništavnom manjinom kapitalista, nad gospodičićima koji žele da sačuvaju kapitalističke navike, nad radnicima koje je kapitalizam duboko iskvario, od tog trenutka počet će da iščezava potreba za svakim upravljanjem uopće. Sto je punija demokracija, to je bliži trenutak kada će ona postati nepotrebna. Što je demokratičnija »država« koja se sastoji iz naoružanih radnika i koja »već nije država u pravom smislu te riječi«, to će brže početi da izumire svaka država.
Jer kada se svi nauče da upravljaju i stvarno budu samostalno upravljali društvenom proizvodnjom, samostalno ostvarivali evidenciju i kontrolu nad badavađijama, gospodičićima, varalicama i njima sličnim čuvarima tradicija kapitalizma«, onda će sakrivanje od te svenarodne evidencije i kontrole postati tako nevjerojatno teško, tako rijetkim izuzetkom, bit će praćeno, vjerojatno, tako brzim i ozbiljnim kaznama (jer naoružani radnici su ljudi praktičnog života, a ne sentimentalni intelektualčići i teško da će dozvoliti da se s njima netko šali), da će nužnost poštovanja jednostavnih, osnovnih pravila svake ljudske zajednice vrlo brzo postati navika.
I tada će biti širom otvorena vrata za prijelaz iz prve faze komunističkog društva u njegovu višu fazu, a zajedno s tim k potpunom izumiranju države.
* Kada se država svodi u glavnom dijelu svojih funkcija na takvu evidenciju i kontrolu od strane samih radnika, onda ona prestaje biti »politička država«, onda se »društvene funkcije pretvaraju iz političkih u jednostavne administrativne funkcije« (uporedi gore, gl. IV., S 2., o polemici Engelsa s anarhistima).