Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Pitanje odnosa države prema socijalnoj revoluciji i socijalne revolucije prema državi zanimalo je najuglednije teoretičare i publiciste II. Internacionale (1889—1914) veoma malo, kao i pitanje revolucije uopće. Ali najznačajnije u tom procesu postepenog rasta oportunizma, koji je doveo do sloma II. Internacionale 1914. godine, jest to, da su se oni, čak i onda kad je to pitanje bilo neposredno pred njima, starali da ga zaobiđu, ili ga nisu primjećivali.
Uopće uzevši, može se reći, da je iz okolišavanja po pitanju odnosa proleterske revolucije prema državi, okolišavanja korisnog za oportunizam koji se time pothranjivao, proizišlo unakazivanje marksizma i njegovo potpuno vulgariziranje.
Da bismo, bar ukratko, karakterizirali taj žalosni proces, uzet ćemo najistaknutije teoretičare marksizma, Plehanova i Kautskog.
Plehanov je pitanju odnosa anarhizma prema socijalizmu posvetio naročitu brošuru: »Anarhizam i socijalizam«, koja je izašla na njemačkome 1894. godine.
Plehanov je uspio da raspravlja o toj temi sasvim zaobilazeći najaktuelnije, goruće i politički najbitnije u borbi protiv anarhizma, naime odnos revolucije prema državi i pitanje države uopće! U njegovoj brošuri ističu se dva djela: jedan historijsko-literarni, s dragocjenim materijalom iz historije ideja Stirnera, Proudhona i drugih. Drugi dio: filistarski, s neukusnim razmišljanjem o tome da anarhista ne možeš razlikovati od bandita.
Sklop tema je veoma zanimljiv i veoma karakterističan za cijelu djelatnost Plehanova uoči revolucije i u toku revolucionarnog perioda u Rusiji: od 1905.—1917. godine. Plehanov se pokazao kao poludoktriner, polufilistar, koji se u politici plete na repu buržoazije.
Vidjeli smo kako Marx i Engels, polemizirajući s anarhistima, najbrižljivije objašnjavaju svoje poglede na odnos revolucije prema državi. Izdajući 1891. godine Marksovu Gotskog programa«, Engels je pisao: »mi smo se (t. j. Engels i Marx) tada nalazili jeku borbe protiv Bakunjina i njegovih anarhista — od Haaškog kongresa (Prve) Internacionale tek je bilo prošlo dvije godine«.
Anarhisti su pokušavali da baš Parisku komunu proglase, takoreći, za »svoju«, koja potvrđuje njihovo učenje, pri čemu oni apsolutno nisu razumjeli pouke Komune i Marxovu analizu tih pouka. Na konkretna politička pitanja: treba li razbiti staru državnu mašinu? i čime je zamijeniti? - anarhizam nije dao nikakav odgovor koji bi bar izdaleka ličio na istinu.
Ali govoriti o »anarhizmu i socijalizmu« zaobilazeći čitavo pitanje o državi, ne primjećujući cijeli razvitak marksizma do i poslije Komune, značilo je neizbježno srozavati se u oportunizam. Jer oportunizmu je baš najviše i stalo da se ta dva pitanja, malo prije spomenuta, uopće ne postavljaju. To je već pobjeda oportunizma.
Na ruski jezik prevedeno je, nesumnjivo, nesravnjeno više djela Kautskog nego na ma koji drugi. Ne prave badava šalu neki njemački socijal-demokrati da Kautskog više čitaju u Rusiji nego u Njemačkoj (uzgred rečeno, u toj šali ima mnogo više dublje historijskog sadržaja, nego što i slute oni koji su je napravili, naime: ruski radnici tražili su 1905. godine neobično mnogo najboljih djela iz najbolje socijal-demokratske literature na svijetu, i dobivši, u drugim zemljama nečuvenu, količinu prijevoda i izdanja tih djela, prenijeli su time na, takoreći, mlado tlo našeg proleterskog pokreta ubrzanim tempom ogromno iskustvo susjedne, naprednije zemlje).
Kautsky je kod nas naročito poznat, pored popularnog izlaganja marksizma, po svojoj polemici s oportunistima i s Bernsteinom (Bernštajnom) na njihovom čelu. Ali gotovo je nepoznata jedna činjenica, koja se ne može zaobići ako se postavi zadaća da se ispita kako se Kautsky srozao u nevjerojatno sramnu bespornoćnost i obranu socijal-šovinizma u vrijeme najveće krize 1914.—1915. A ta činjenica je ova: Kautsky je prije svoga istupanja protiv najistaknutijih predstavnika oportunizma u Francuskoj (Millerand i Jaurós) i u Njemačkoj (Bernstein) ispoljio vrlo velika kolebanja. Marksistička 22 koja je od 1901. do 1902. godine izlazila u Stuttgartu i branila revolucionarno-proleterske poglede, morala je polemizirati s Kautskim, nazivati »kaučukovom« njegovu polutansku, okolišavajuću, prema oportunistima pomirljivu rezoluciju na Pariskom međunarodnom socijalističkom Kongresu 1900. godine. U njemačkoj literaturi bila su objavljena pisma Kautskog, koja pokazuju ne manje njegovo kolebanje prije pohoda protiv Bernsteina.
Međutim, nesravnjeno veće značenje ima ta okolnost što mi u samoj njegovoj polemici s oportunistima, u njegovom postavljju pitanja i načinu kako on to pitanje tretira, primjećujemo danas, kada izučavamo historiju sadašnje izdaje marksizma od strane Kautskog, sistematsko skretanje k oportunizmu upravo po pitanju o državi.
Uzmimo prvo veće djelo Kautskog protiv oportunizma, njegovu knjigu »Bernstein i socijal-demokratski program«. Kautsky podrobno pobija Bernsteina. Ali evo šta je karakteristično. Bernstein u herostratski čuvenim »Pretpostavkama socijalizma« optužuje marksizam zbog »blankizma« (optužba koju su otad hiljadu puta ponovili oportunisti i liberalni buržuji u Rusiji protiv predstavnika revolucionarnog marksizma, boljševika). Pri tome se Bernstein naročito zadržava na Marxovom »Građanskom ratu u Francuskoj« i pokušava — vrlo neuspjelo, kao što smo vidjeli - da poistovjeti Marxovo gledište na pouke Komune s Proudhonovim gledištem. Naročitu pažnju Bernsteina izaziva onaj Marxov zaključak koji je ovaj podvukao u predgovoru »Komunističkom manifestu« 1872. godine i koji glasi: »radnička klasa ne može naprosto uzeti a ruke gotovu državnu mašinu i pustiti „je u hod za svoje vlastite ciljeve«.
Bernsteinu se tako »dopala« ta rečenica, da je ništa manje nego triput ponavlja u svojoj knjizi, tumačeći je u najnakaradnijem, oportunističkom smislu.
Kao što smo vidjeli, Marx je htio reći da radnička klasa mora razbiti, slomiti, razrušiti (Sprengung, rušenje — izraz koji je upotrebio Engels) čitavu državnu mašinu. A kod Bernsteina izlazi kao da je ovim riječima Marx opominjao radničku klasu da ne bude previše revolucionarna prilikom uzimanja vlasti.
Nemoguće je zamisliti grublje i gadnije unakazivanje Marxove misli.
Kako je postupio Kautsky u svom veoma podrobnom pobijanju bernštajnijade?
On je izbjegao analizu sve dubine unakazivanja marksizma od strane oportunizma u toj točci. On je naveo prije citirani odlomak iz Engelsovog predgovora Marxovom »Građanskom ratu«, rekavši da prema Marxu, radnička klasa ne može naprosto zavladati gotovom državnom mašinom, ali uopće može zavladati, i točka. O tome da je Bernstein pripisao Marxu misao koja je direktno suprotna onom što je Marx doista mislio, da je Marx od 1852. godine isticao kao zadaću proleterske revolucije »razbijanje« državne mašine, o svemu tome nema kod Kautskog ni riječi.
Ispalo je tako da je najbitnija razlika između marksizma i oportunizma po pitanju o zadaćama proleterske revolucije ostala kod Kautskog zabašurena!
»Rješenje pitanja o problemu proleterske diktature — pisao je Kautsky »protiv« Bernsteina — možemo sasvim mirno ostaviti budućnosti« (str. 172. njem. izdanja).
Ovo nije polemika protiv Bernsteina, nego, u suštini, popuštanje njemu, predaja pozicija oportunizmu, jer oportunizmu zasad ništa drugo i ne treba nego »sasvim mirno ostaviti budućnosti« sva glavna pitanja o zadaćama proleterske revolucije.
Marx i Engels od 1852. do 1891. godine, u toku četrdeset godina, učili su proletarijat da on mora razbiti državnu mašinu. A Kautsky 1899. godine, naočigled potpune izdaje marksizma od strane oportunista, vrši u ovoj točci podvalu zamjenjujući pitanje o tome da li je potrebno razbiti- tu mašinu pitanjem o konkretnim formama razbijanja, i spasava se pod okrilje »neosporne« i (jalove) filistarske istine da mi unaprijed ne možemo znati konkretne forme!!
Između Marxa i Kautskog leži provalija u njihovom odnosu prema zadaći proleterske partije da priprema radničku klasu za revoluciju.
Uzmimo slijedeće, zrelije djelo Kautskog, posvećeno također u značajnoj mjeri pobijanju pogrešaka oportunizma. To je njegova brošura o »Socijalnoj revoluciji«. Pisac je ovdje uzeo kao svoju specijalnu temu pitanje »proleterske revolucije« i »proleterskog režima«. Pisac je dao veoma mnogo dragocjenoga, ali je zaobišao upravo pitanje o državi. U brošuri se svuda govori o osvojenju državne vlasti, i točka, t. j. izabrana je takva formulacija koja čini ustupak oportunistima, ukoliko dopušta osvojenje vlasti bez razaranja državne mašine. Upravo ono što je Marx 1872. godine proglasio »zastarjelim« u programu »Komunističkog manifesta« uskrsava Kautsky 1902. godine.
U brošuri je posyećen poseban paragraf »formama i oružju socijalne -revolucije«. Tu se govori i o masovnom političkom štrajku, i o građanskom ratu, i o takvim »oruđima sile savremene velike države kao što su činovništvo i armija«, ali o tome čemu je Komuna naučila radnike, ni slovca. Očigledno je da Engels nije badava upozoravao, naročito njemačke socijaliste, na »praznovjerno poštovanje« prema državi.
Kautsky izlaže stvar ovako: pobjedonosni proletarijat »ostvarit će demokratski program«, i iznosi njegove članove. O tome šta je novo dala 1871. godine po pitanju zamjene. buržoaske demokracije proleterskom demokracijom, ni riječi. Kautsky se -toga otresa pomoću ovakvih »solidno« zvučećih banalnosti:
»Samo po sebi je razumljivo da mi ne ćemo doći do vlasti u današnjim uslovima, sama revolucija pretpostavlja dugotrajnu borbu, koja duboko zahvaća i koja će već izmijeniti današnju političku i socijalnu strukturu«.
Nesumnjivo je da je to »samo po sebi razumljivo« kao i istina da konji jedu zob i da Volga utječe u Kaspijsko more. Šteta je samo što se pomoću prazne i naduvane fraze o borbi »koja duboko zahvaća« zaobilazi za revolucionarni proletarijat životno pitanje o tome, u čemu se izražava »dubina« njegove revolucije u odnosu prema državi, u odnosu.rema demokraciji, za razliku od dosadašnjih, neproleterskih revolucija.
Zaobilazeći ovo pitanje, Kautsky ustvari čini ustupak oportunizmu po ovoj najbitnijoj točci, objavljujući mu na riječima strašan rat, podvlačeći značenje »ideje revolucije« (zar vrijedi mnogo ta »ideja« ako se boje da propagiraju radnicima konkretne pouke revolucije?), ili govoreći: »revolucionarni idealizam prije svega«, ili proglašujući da su engleski radnici danas »jedva nešto više od malograđana«.
»U socijalističkom društvu — piše Kautsky mogu uporedo postojati ... najrazličitije forme poduzeća: birokratsko ( ? ? ), tredjunionističko, zadružno, individualno« ... Postoje, na primjer, poduzeća koja ne mogu biti bez birokratske ( ? ? ) organizacije — takve su željeznice. Ovdje demokratska organizacija može dobiti ovakav izgled: radnici biraju delegate, koji stvaraju nešto nalik na parlament, i taj parlament utvrđuje raspored radova i nadzire kako upravlja birokratski -aparat. Druga poduzeća mogu se predati na upravljanje radničkim Sindikatima, treća se mogu organizirati na zadružnim načelima (str. 148. i 115. ruskog prijevoda, ženevsko izdanje 1903. godine).
Ovo je mišljenje pogrešno i predstavlja korak nazad u upoređenju s onim što su Marx i Engels objasnili sedamdesetih godina na primjeru pouka Komune. Željeznice se nikako i ni po čemu ne razlikuju, s gledišta tobože neophodne »birokratske« organizacije, od uopće svih poduzeća krupne mašinske industrije, od ma koje tvornice, veletrgovine, krupnog kapitalističkog poljoprivrednog poduzeća. U svim takvim poduzećima tehnika propisuje najstrožu disciplinu, najveću točnost pri vršenju svoga dijela rada, jer inače prijeti opasnost da se zaustavi sav rad ili pokvari mehanizam, pokvari proizvod. U svim takvim poduzećima radnici će, naravno, »birati delegate koji će stvoriti nešto nalik na parlament«.
Ali u tome i jest stvar što to »nešto nalik na parlament« ne ć e biti parlament u smislu buržoasko-parlamentarnih ustanova. U tome i jest stvar što to »nešto nalik na parlament« n e će samo »utvrđivati raspored i nadzirati kakcnupravlja birokratski aparat«, kako zamišlja Kautsky, čija misao ne prelazi okvir buržoaskog parlamentarizma. U socijalističkom društvu »nešto nalik na parlament« sastavljen od radničkih delegata, naravno, »utvrđivat će raspored Vnadzirat će kako upravlja« »aparat«, a li sam aparat- n e ć e biti birokratski. Radnici, osvojivši političku vlast, slomit će stari birokratski aparat, razbit će ga do temelja, ne će ostaviti od njega ni kamen, na kamenu, zamijenit će ga novim, koji će se sastojati iz tih samih radnika i službenika p r o ti v čijeg pretvaranja u birokrate bit će odmah poduzete mjere, koje su podrobno proanalizirali Marx i Engels: 1) ne samo izbornost, nego i smjenjivost u svako doba; 2) plaća. ne viša od plaće radnika; 3) prijelaz bez odlaganja na to da svi ispunjavaju funkcije kontrole đ nadzora, da bi svi neko vrijeme bili »birokrati« i da stoga ni tko ne bi mogao postati birokrata.
Kautsky nikako nije razmišljao o Marxovim riječima: »Komuna je imala da bude ne parlamentarno, nego radno tijelo, izvršno i zakonodavno u isto vrijeme«.
Kautsky apsolutno nije razumio razliku između buržoaskog parlamentarizma, koji spaja demokraciju (ne za narod) s birokratizmom (protiv naroda), i proleterskog demokratizma, koji odmah poduzima mjere da u korijenu sasiječe birokratizam i koji će biti u stanju da te mjere dovede do kraja, do potpunog uništenja birokratizma, do potpunog uvođenja demokracije za narod.
Kautsky je ovdje ispoljio ono isto »praznovjerno poštovanje« prema državi, »praznovjernu vjeru« u birokratizam.
Prijeći ćemo na posljednje i najbolje djelo Kautskoga protiv oportunista, na njegovu brošuru »Put k vlasti« (izgleda da nije izdata na ruskom, jer je izašla u jeku reakcije kod nas, 1909. godine). Ta brošura je veliki korak naprijed, ukoliko se u njoj govori ne o revolucionarnom programu uopće, kao u brošuri protiv Bernsteina 1899. godine, ne o zadaćama socijalne revolucije bez obzira na vrijeme njenog izbijanja, kao u brošuri »Socijalna revolucija« 1902. godine, nego o konkretnim uslovima koji nas primoravaju da priznamo, da »era revolucija« dolazi.
Pisac određeno ukazuje na zaoštravanje klasnih suprotnosti uopće i na imperijalizam koji ima naročito veliko značenje u tom pogledu. Poslije »revolucionarnog perioda 1789.—1871. za Zapadnu Evropu, počinje od 1905. godine sličan period za Istok. Svjetski rat se približava s prijetećom brzinom. »Proletarijat već ne može više govoriti o preuranjenoj revoluciji«. »Mi smo stupili u revolucionarni period i revolucionarna era počinje«.
Te su izjave sasvim jasne, Ova brošura Kautskog treba da posluži kao mjerilo za poređenje: šta je obećavala da bude njemačka socijal-demokracija pred imperijalistički rat i kako je ona nisko pala (a s njom i sam Kautsky) kad je rat buknuo, »Sadašnja situacija — pisao je Kautsky u brošuri o kojoj je riječ — povlači za sobom tu opasnost da nas (t. j. njemačku socijal-demokraciju) lako mogu smatrati umjerenijima nego što u stvari jesmo«. Pokazalo se, da je njemačka socijal—demokratska partija u stvari neuporedivo umjerenija i oportunističkija nego što je izgledala!
Utoliko je karakterističnije Što je Kautsky, pored sve određenosti svojih izjava 0 već započetoj eri revolucija, i u brošuri koja je, prema njegovim vlastitim riječima, posvećena analizi pitanja upravo »političke revolucije«, i opet sasvim zaobišao pitanje o državi.
Iz svih tih obilaženja pitanja, prešutkivanja, okolišavanja ispao Je neizbježno onaj potpuni prijelaz k oportunizmu o kome ćemo sad govoriti.
Kroz usta Kautskog njemačka socijal-demokracija kao da je izjavljivala: ja ostajem pri revolucionarnim pogledima (1899. g.). Ja napose priznajem neizbježnost socijalne revolucije proletarijata (1902. g.). Ja priznajem da dolazi nova era revolucija (1909). Ali ja ipak idem natrag prema onome što je govorio Marx još 1852. godine, kad se postavlja pitanje zadaća proleterske revolucije prema državi (1912. g.).
Upravo s takvom oštrinom bilo je postavljeno pitanje u polemici Kautskog protiv Panekoeka.
Panekoek je istupio protiv Kautskoga kao jedan od predstavnika one »lijevoradikalne« struje kojoj su pripadali Roza Luxemburg, Karl Radek i drugi i koja je, braneći revolucionarnu taktiku, bila jedinstvena u tome da Kautsky prelazi na pozicije »centra«, koji se besprincipijelno koleba između marksizma i oportunizma. Točnost tog mišljenja potpuno je dokazao rat, kad se »centristička« struja (netočno nazivana marksističkom) ili »kauckijanstvo« potpuno pokazala u svoj svojoj odvratnoj bijedi.
U članku »Masovna akcija i revolucija«, u kome se dotiče pitanje o državi (»Neue Zeit«, 1912., XXX., 2), Panekoek je obilježio poziciju Kautskog kao poziciju »pasivnog radikalizma«, »teoriju neaktivnog iščekivanja«. »Kautsky ne će dą vidi proces revolucije« (str. 616). Pošto je tako postavio pitanje, Panekoek je prišao temi koja nas interesira, naime o zadaćama proleterske revolucije prema državi.
»Borba proletarijata — pisao je on — nije naprosto borba protiv buržoazije za državnu vlast kao objekt, nego borba protiv državne vlasti... Sadržaj proleterske revolucije jest uništenje oruđa sile države i njihovo rastjerivanje (bukvalno: raspuštanje, Auflösung) pomoću oruđa sile proletarijata ... Borba prestaje tek tada, kada, kao njen konačni rezultat, nastupi potpuno uništenje državne organizacije. Organizacija većine dokazuje svoju prednost time što uništava organizaciju vladajuće manjine« (str. 548)
Formulacija koju Panekoek daje svojim mislima pati od veoma krupnih nedostataka, ali misao je ipak jasna i zanimljivo je kako ju je Kautsky pobijao.
»Dosad — pisao je on — suprotnost između socijal-demokrata i anarhista bila je u tome što su prvi htjeli da osvoje državnu vlast, a drugi da je razruše. Panekoek hoće i jedno i drugo« (str. 724).
Ako Panekoekovo izlaganje pati zbog nejasnoće i nedovoljne konkretnosti (ne govoreći sad o drugim nedostacima njegova članka koji se ne odnose na našu temu), to je Kautsky uzeo baš principijelnu suštinu stvari koju je postavio Panekoek i po osnovnom principijelnom pitanju sasvim napustio poziciju marksizma, potpuno prešao oportunizmu. Razlika između socijal-demokrata i anarhista formulirana je kod njega sasvim netočno, marksizam je unakažen i definitivno vulgariziran.
Razlika između marksista i anarhista sastoji se u tome što 1) marksisti, postavljajući kao svoj cilj potpuno uništenje države, priznaju da je taj cilj ostvariv tek pošto socijalna revolucija uništi klase, kao rezultat uspostavljanja socijalizma, koji vodi izumiranju države; anarhisti hoće da potpuno unište državu od danas do sutra, ne razumijevajući uslove za ostvarenje takvog uništenja. 2) Prvi priznaju kao neophodno da proletarijat, osvojivši političku vlast, potpuno razori staru državnu mašinu, zamjenjujući je novom, koja se sastoji iz organizacije naoružanih radnika, po ugledu na Komunu; drugi, braneći razaranje državne mašine, sasvim nejasno zamišljaju čime će je proletarijat zamijeniti i kako će on iskoristiti revolucionarnu vlast; anarhisti čak odriču iskorišćivanje državne vlasti od strane revolucionarnog proletarijata, njegovu revolucionarnu diktaturu. 3) Prvi traže pripremanje proletarijata za revoluciju pomoću iskorišćivanja savremene države; anarhisti to odriču.
U danom sporu protiv Kautskog marksizam predstavlja Panekoek, jer Marx je učio da proletarijat ne može prosto osvojiti državnu vlast u smislu prijelaza starog državnog aparata u nove ruke, nego mora razbiti, razoriti taj aparat, zamijeniti ga novim.
Kautsky odlazi od marksizma oportunistima, jer kod njega sasvim iščezava baš to razaranje državne mašine, sasvim neprihvatljivo za oportuniste, i ostaje za njih kapidžik u smislu tumačenja »osvojenja« kao jednostavnog dobijanja većine.
Da bi prikrio svoje unakazivanje marksizma, Kautsky postupa kao talmudist: on uzima »citat« iz samog Marxa. Marx je 1850. godine pisao o potrebi »odlučne centralizacije sile u rukama državne vlasti«. I Kautsky svečano pita: ne će li Panekoek da razori »centralizam«?
To je naprosto opsjenarstvo, nalik na bernštajnovsko poistovećivanje marksizma i prudonizma po pitanju federacije mjesto centralizma.
»Citat« koji navodi Kautsky ne može ni u kola ni u saonice. Centralizam je moguć i sa starom i s novom državnom mašinom. Ako radnici dobrovoljno ujedine svoje oružane snage, onda će to biti centralizam, ali on će se zasnivati na »potpunom uništenju« državnog centralističkog aparata, stajaće vojske, policije, birokracije. Kautsky postupa sasvim obmanjivački, zaobilazeći veoma poznato Marxovo i Engelsovo mišljenje o Komuni i izvlačeći citat koji se na ovo pitanje ne odnosi.
...»Možda Panekoek hoće da uništi državne funkcije činovnika ? « — nastavlja Kautsky. - »Ali mi ne možemo bez činovnika ni u partijskoj ni u sindikalnoj organizaciji, a da i ne govorimo o državnoj upravi. Naš program ne zahtijeva uništenje državnih činovnika, nego da ih narod bira ... Nije sad ovdje riječ o tome kakav će biti oblik uprave u »budućoj državi«, nego o tome da li naša politička borba uništava (bukvalno: raspušta, auflöst) državnu vlast prije nego što smo je osvojili (kurziv Kautskog). Koje bi ministarstvo s njegovim činovnicima moglo biti uništeno?« Nabrajaju se ministarstva: prosvjeta, pravosuđe, financije, vojska. »Ne, nijedno od sadašnjih ministarstava ne će biti ukinuto našom političkom borbom protiv vlade ... Ja ponavljam, da bi se izbjegao nesporazum: nije riječ o tome kakav će oblik dati »državi budućnosti« pobjedonosna socijal-demokracija, nego o tome kako će naša opozicija izmijeniti sadašnju državu« (str. 725).
Ovo je očigledno izvrtanje. Panekoek je postavio pitanje baš o revoluciji. To je i u naslovu njegovog članka i u navedenim jasno rečeno. Preskačući na pitanje o opoziciji, Kautsky poturuje oportunističko gledište mjesto revolucionarnog. Kod njega ispada ovako: sada opozicija, a poslije osvojenja vlasti porazgovarat ćemo posebno. Revolucija iščezava ... To upravo i jest ono što traže oportunisti.
Ne radi se ni o opoziciji ni o političkoj borbi uopće, nego baš o revoluciji. Revolucija se sastoji u tome što proletarijat razara »aparat uprave« cijeli državni aparat, zamjenjujući ga novim, koji se sastoji iz naoružanih radnika, Kautsky ispoljava »praznovjerno poštovanje« prema »ministarstvima«, ali zašto ona ne mogu biti zamijenjena, recimo, komisijama specijalista pri punovlasnim i svevlasnim sovjetima radničkih i vojničkih deputata.
Suština stvari nikako nije u tome da li će ostati »ministarstva«, hoće li biti »komisije specijalista« ili neke druge ustanove, to nikako nije važno. Suština stvari je u tome da li će se sačuvati stara državna mašina (sa hiljadama konaca povezana s buržoazijom i skroz prožeta rutinom i inertnošću), ili će se ona razoriti i zamijeniti novom. Revolucija se mora sastojati u tome da nova klasa ne komandira, ne upravlja pomoću stare državne mašine, nego u tome da ona razbije tu mašinu i da komandira, upravlja pomoću nove mašine — tu osnovnu misao marksizma Kautsky zabašuruje, ili je sasvim nije razumio.
Njegovo pitanje o činovnicima očigledno pokazuje da on nije razumio pouke Komune i Marxovo učenje. »Mi ne možemo bez činovnika ni u partijskoj ni u sindikalnoj organizaciji« ...
Mi ne možemo bez činovnika u kapitalizmu, pod buržoaskom vladavinom. Proletarijat je ugnjeten, radne mase porobljene od strane kapitalizma. U kapitalizmu je demokratizam sužen, stegnut, kus, unakarađen cijelom atmosferom najamnog ropstva, nevolje i siromaštva masa. Zbog toga, i samo zbog toga se službenici u našim političkim i sindikalnim organizacijama izopačuju (ili, točnije, postoji kod njih tendencija da se izopačuju) atmosferom kapitalizma i ispoljavaju tendenciju da se pretvore u birokrate, to jest u povlašćena lica odvojena od masa i koja stoje nad masama.
U tome je suština birokratizma, i dok se ne ekspropriraju kapitalisti, dok se ne svrgne buržoazija, dotle je neizbježna izvjesna »birokratizacija« čak i proleterskih službenika.
Kod Kautskog izlazi ovako: kad ostaju izborni službenici, ostaju i činovnici u socijalizmu, ostaje birokracija! Upravo to nije točno. Upravo na primjeru Komune Marx je pokazao da u socijalizmu službenici prestaju biti »birokrati«, biti »činovnici«, prestaju razmjerno uvođenju, osim izbornosti, još i smjenjivosti u svako doba, i još razmjerno svođenju plaća na prosječni radnički nivo, i još razmjerno zamjeni parlamentarnih ustanova »radnim, t. j. takvim koje izdaju zakone i provode ih u život«.
U suštini, sva argumentacija Kautskog protiv Panekoeka, a naročito sjajni dokaz Kautskog da mi ne možemo bez činovnika ni u partijskim ni u sindikalnim organizacijama, pokazuje da Kautsky ponavlja stare Bernsteinove »dokaze« protiv marksizma uopće. U svojoj renegatskoj knjizi »Pretpostavke socijalizma« Bernstein se bori protiv ideje »primitivne« demokracije, protiv onoga što on naziva »doktrinarskim demokratizmom«: imperativni mandati, službena lica koja ne primaju plaće, nemoćno centralno predstavničko tijelo i t. d. Da bi ukazao da je taj »primitivni« demokratizam neodrživ, Bernstein se poziva na iskustvo engleskih Trade-Uniona u tumačenju supruga Webb. Za sedamdeset godina svog razvitka Trade-Unioni, koji su se tobože razvijali »u punoj slobodi« (str. 137. njem. izd.), uvjerili su se da je primitivni demokratizam nezgodan i zamijenili su ga običnim: parlamentarizam, spojen s birokratizmom.
Ustvari, Trade-Unioni nisu se razvijali u »punoj slobodi«, nego u punom kapitalističkom ropstvu, u kome se, naravno, »ne može« bez niza ustupaka vladajućem zlu, nasilju, nepravdi, isključenju sirotinje iz poslova »više« uprave. U socijalizmu će neizbježno oživjeti mnogo šta od »primitivne« demokracije, jer prvi put u historiji civiliziranih društava masa stanovništva se uzdiže do samostalnog učešća ne samo u glasanju i izborima, nego i u svakodnevnom upravljanju. U socijalizmu s v i će upravljati redom i brzo će se. navići na to da nitko ne upravlja.
Marx je svojim genijalnim kritičko-analitičkim umom vidio u praktičkim mjerama Komune onaj prijelom koga se boje i koji ne će da priznaju oportunisti zbog kukavičluka, zbog toga što ne žele da jednom zauvijek prekinu s buržoazijom, i koji ne će da vide anarhisti bilo zbog brzopletosti, bilo zbog nerazumijevanja uslova masovnih društvenih preobražaja uopće. »Ne treba ni misliti o razaranju stare državne mašine, kako ćemo bez ministarstava i bez činovnika« — misli oportunist, skroz prožet filistarstvom, koji, ustvari, što ne vjeruje u revoluciju, u stvaralaštvo revolucije, nego je se smrtno boji (kao što se je boje naši menjševici i eseri).
»Treba misliti samo o razaranju stare državne mašine; nema potrebe udubljivati se u konkretne pouke dosadašnjih proleterskih revolucija i analizirati čime i kako zamijeniti ono što se razara« — misli anarhist (najbolji od anarhista, a ne takav koji za gospodom Krapotkinima i Ko kaska za buržoazijom); zbog toga taj anarhist dolazi do taktike očajanja, a nema nepoštedno-smjelog revolucionarnog rada na konkretnim zadacima, rada koji u isto vrijeme računa s praktičnim uslovima pokreta masa.
Marx nas uči da izbjegavamo obadvije pogreške, uči nas samoprijegornoj smjelosti u razaranju cijele stare državne mašine i istovremeno uči nas da pitanje postavljamo konkretno: Komuna je mogla za nekoliko nedjelja početi da izgrađuje novu, proletersku, državnu mašinu, ovako i ovako provodeći ukazane mjere za veći demokratizam i za iskorenjivanje birokratizma. Učit ćemo se od komunara revolucionarnoj smjelosti, u njihovim praktičkim mjerama gledat ćemo nagovještaj praktično-nasušnih i neposredno-mogućih mjera i tada ćemo, idući tim putem doći do potpunog uništenja birokratizma.
Mogućnost takvog uništenja osigurana je time što će socijalizam skratiti radni dan, podići mase novom životu, postaviti većinu stanovništva u uslove koji će svim bez izuzetka dozvoliti da vrše »državne funkcije«, a to vodi potpunom izumiranju svake države uopće.
... »Zadaća masovnog štrajka — nastavlja Kautsky — nikada se ne može. sastojati u tome da se razori državna vlast, nego samo u tome da se vlada privoli na popuštanje u nekom određenom pitanju ili da se vlada, neprijateljski raspoložena prema proletarijatu, zamijeni vladom koja će mu izaći u. susret (entgegenkommende) . Ali nikad ni u kakvim uslovima to« (t. j. pobjeda proletarijata nad neprijateljski raspoloženom vladom) »ne može voditi razaranju državne vlasti, nego samo izvjesnom pomaku (Verschiebung) odnosa snaga unutar državne vlasti... I cilj naše političke borbe ostaje sada kao i prije: osvojenje državne vlasti putem dobivanja većine u parlamentu i pretvaranje parlamenta u gospodara nad vladom« (str. 726, 727, 732).
Ovo je već najčistiji i najvulgarniji oportunizam, odricanje od revolucije na djelu, priznavanje na riječima. Misao Kautskog ne ide dalje od »vlade koja izlazi u susret proletarijatu« — korak natrag k filistarstvu u upoređenju s 1847. godinom, kada je »Komunistički manifest« objavio »organizaciju proletarijata u vladajuću klasu«.
Kautsky će morati ostvarivati svoje omiljeno »jedinstvo« sa Scheidemannima, Plehanovima, Vanderveldima, koji su svi voljni da se bore za vladu »koja izlazi u susret proletarijatu«.
A mi ćemo raskinuti s tim izdajicama socijalizma i borit ćemo se za razaranje čitave stare državne mašine, za to da bi sam naoružani proletarijat bio vlada. To su »dvije velike razlike«.
Kautsky će morati u prijatno društvo Legina i Davida, Plehanova, Potresova, Ceretelija, Cernova, koji su sasvim voljni da se bore za »pomicanje odnosa snaga unutar državne vlasti« za »dobivanje većine u parlamentu i za svemoć parlamenta nad vladom« — blagorodan cilj, u kome je sve prihvatljivo za oportuniste, sve ostaje u okviru buržoaske parlamentarne republike.
A mi ćemo raskinuti s oportunistima; i sav svijesni proletarijat bit će s nama u borbi ne za »pomicanje odnosa snaga«, nego za obaranje buržoazije, za razaranje buržoaskog parlamentarizma, za demokratsku republiku tipa Komune ili za republiku sovjeta radničkih i vojničkih deputata, za revolucionarnu diktaturu proletarijata.
Više desno od Kautskog stoje u međunarodnom socijalizmu takve struje kao »Socijalistički mjesečnik« u Njemačkoj (Legin, David, Kolb i mnogi drugi, ubrajajući ovamo skandinavce Stauninga i Brantinga), žoresisti i Vanderveld u Francuskoj i Belgiji, Turati, Treves i drugi predstavnici desnog krila talijanske partije, fabijanci i »nezavisni« (»nezavisna radnička partija«, koja je u stvari uvijek zavisila od liberala) u Engleskoj i tako dalje. Sva ova gospoda, igrajući ogromnu, vrlo često glavnu ulogu u parlamentarnom radu i štampi partije, otvoreno odriču diktaturu proletarijata, provode neprikriveni oportunizam. Za tu gospodu »diktatura« proletarijata »protivuriječi« demokraciji!! Oni se u suštini ni po čemu ne razlikuju od sitnoburžoaskih demokrata.
Uzimajući u obzir tu okolnost, mi smo u pravu da napravimo zaključak da se Druga Internacionala s ogromnom većinom svojih službenih predstavnika potpuno srozala u oportunizam. Iskustvo Komune ne samo što je zaboravljeno, nego je izvitopereno. Radničkim masama ne samo što nije stalno sugerirano da se bliži vrijeme kada će one morati ustati i razbiti staru državnu mašinu zamjenjujući je novom i pretvarajući tako svoju političku vladavinu u bazu socijalističkog preuređenja društva; masama je sugerirano suprotno, i »osvojenje vlasti« predstavljano je tako da je ostavljalo hiljadu kapidžika oportunizmu.
Izvitoperavanje i prešutkivanje pitanja odnosa proleterske revolucije prema državi nije moglo a da ne odigra ogromnu ulogu onda kada su se države sa vojnim aparatom, pojačanim uslijed imperijalističke utakmice, pretvorile u vojna čudovišta, koja tamane milione ljudi radi toga da bi se riješio spor: hoće li Engleska ili Njemačka, hoće li ovaj ili onaj financijski kapital vladati svijetom.*
* U rukopisu dalje slijedi:
Tema sadržana u naslovu ove glave tako je neobuhvatno velika da se o njoj mogu i moraju pisati knjige. U ovoj brošuri morat ćemo se, naravno, ograničiti samo na najglavnije pouke iz iskustva koje se neposredno odnosi na zadaće proletarijata u odnosu prema državnoj vlasti. (Ovdje se rukopis prekida. — Red.).
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje